Branko Perović

Kada je Italija 1866. godine zaključila s Pruskom ofenzivni savez protiv Austrije s ciljem oslobođenja Venecijanske oblasti, počeo je tzv. Treći talijanski rat za ujedinjenje, a Pula je već desetak godina
izgrađivana kao središnja ratna luka austrijskog carstva.

Nakon poraza talijanske vojske kod Custozze, pruska armija odnijela je pobjedu nad austrijskom vojskom kod Königgrätza, što je bio dobar znak za Talijane da ponovo prijeđu u ofenzivu. Talijansko vrhovništvo smatralo je da je došao povoljan trenutak da Austriji zada odlučan udarac na moru i ovlada Jadranskim morem, pa je donesena odluka da se osvoji otok Vis, taj “Gibraltar Jadrana”, kako ga je nazivao tadašnji zapovjednik talijanske ratne mornarice admiral Carlo Pellion conte di Persano. Izbor Persana za zapovjednika flote nije dobro primljen u stručnim krugovima, iako je potjecao iz ugledne aristokratske obitelji. Više mu je odgovarala politika, a bio je dobar pomorac, ali bez smisla za ratovanje, nedostatno odlučan i previše oprezan. Na brzinu, bez utvrđenog plana operacije i konačnog cilja poslije eventualnog zauzimanja otoka, Persano je poduzeo krstarenje brodovljem na geografskoj širini otoka Visa, te se u Anconu vratio neobavljena posla. Ta Persanova “šetnja lijepom pučinom” izazvala je buru ogorčenja u zemlji i neposredan zahtjev vrhovnog zapovjedništva da flota poduzme bilo kakvu akciju s izgledom na uspjeh, zbog čega je admiral Persano ponovno isplovio 16. srpnja 1866. s namjerom da zauzme Vis, koji je branilo 1.833 ljudi.

Iako je broj brodova Austrije i Italije – dviju zaraćenih strana uoči Viške bitke – bio približno jednak, talijanska flota bila je jača u broju modernijih oklopnjača i većih drvenih parnih fregata i korveta. Talijani su imali 641 top, a austrijski brodovi 532. Slaba strana talijanske flote bila je lošija oprema brodova, koji su potjecali iz raznih mornarica netom udruženih talijanskih država, kao i nepotpuno uvježbano ljudstvo kojem su nedostajali strojari i topnici, a zapovjedni kadar – na čelu kojeg je bio šezdesetogodišnji admiral Persano – bio je neodlučan i razjedinjen Austrijska flota, pod zapovjedništvom mladog i darovitog 37-godišnjeg kontraadmirala Wilhelma von Tegetthoffa, bila je usidrena u Fažanskom kanalu, koji je bio uređen kao vanjsko sidrište glavne pomorske baze u Puli i zaštićen brijunskim otočjem. Kada je vrhovno zapovjedništvo iz Beča upitalo Tegetthoffa kakve brodove treba, on je navodno spremno odgovorio: “Dajte mi sve što imate, naći ću načina da to uporabim.”

Kada je Tegetthoff primio telegrafsku obavijest s postaje na Hvaru o akcijama talijanske flote oko Visa, ispravno je procijenio da se radi o pravom, a ne fingiranom napadu i – uz odobrenje carskog dvora – pokrenuo je sve raspoložive pomorske snage iz Pule prema otoku Visu. Vozeći brzinom od 10 čvorova, unatoč jakom jugu i velikim valovima u pramac, prešao je udaljenost od oko 150 milja do 10 sati ujutro 20. srpnja, kada je uočio obrise otoka Visa, dim iz dimnjaka talijanske flote i same brodove, gdje je Persano u međuvremenu izdao zapovijest za iskrcavanje na otok.

Austrijski admiral uzdao se u mogućnost iznenađenja i odlučnog napada, koji bi stvorio metež i omogućio borbu izbliza, u kojoj bi slabiji austrijski brodovi dobili priliku da talijanske brodove napadnu i potope kljunom. Za takvu su borbu, zbog slabijih topova, austrijski brodovi bili dobro pripremljeni (jer su prilikom gradnje dobili snažne metalne kljunove na podvodnom dijelu pramca), a admiral Tegetthoff je sa svojim zapovjednicima to marljivo uvježbao.

Dosljedno toj zamisli Tegetthoff je postrojio svoju eskadru u borbeni poredak prije nego je stigla na bojište. Brodovi su bili raspoređeni u tri skupine od po sedam brodova, koje su vozile jedna iza druge u klinastoj postrojbi. Tako se formacija sastojala od tri uzastopna klina, na čijem je čelu bio admiral na svom zastavnom brodu “Erzherzog Ferdinand Max”.

Kada je talijanski admiral Persano ugledao austrijsku flotu koja se približavala, pogrdno je izjavio: “Ecco i pescatori!” (Evo ribara!), a zatim je izravno prije bitke prešao sa svog zastavnog broda “Re d’Italia” na tek pristiglu modernu oklopnjaču “Afondatore”, što je izazvalo veliku zabunu među njegovim brodovima. Tijekom pomorske bitke koja je uslijedila Talijani su izgubili dvije oklopnjače (“Re d’Italia” i “Palestro”), jedna oklopnjača je teže oštećena, a poginula su 643 člana posade. Na austrijskoj strani teže je oštećen linijski brod “Kaiser”, a poginulo je 38 ljudi. Talijanska flota se nakon poraza povukla u svoje baze, admiral Persano je smijenjen, a austrijska flota – s Tegetthoffom unaprijeđenim u viceadmirala – doplovila je ovjenčana slavom u svoju glavnu bazu u Puli, ostvarivši prevlast na Jadranu za sljedećih pola stoljeća. Italija je ipak mirovnim ugovorom u Beču 3. listopada 1866. – zahvaljujući pruskoj pobjedi – dobila Venecijansku oblast, zbog koje je i ušla u ovaj rat.

Veliku ulogu u ovoj pomorskoj bitci imali su mornari s područja današnje Hrvatske – Istrani, Primorci i Dalmatinci, koji su sačinjavali veliki dio posade austrijskih brodova. Kao iskusni pomorci, oni su bili navikli na brodski život i teškoće mora.

Nakon pobjedonosne Viške bitke Pula je definitivno postala središnja ratna luka Austro-Ugarske Monarhije.

Bruno Dobrić:

Značenje Viške bitke 1866. godine za razvoj Pule

U svim vojnopomorskim povijesnim knjigama spominje se Viška bitka 1866. godine u kojoj je austrijska flota predvođena admiralom W. v. Tegetthoffom pobijedila brojčano nadmoćnu talijansku flotu koja je pokušala osvojiti otok Vis i zagospodariti istočnojadranskom obalom. Viška bitka značajna je za hrvatsku i srednjeeuropsku povijest, jer je izvojevanom pobjedom austrijska flota – s mornarima koji su pretežito bili Hrvati (Primorci, Istrani, Dalmatinci) – zaustavila talijansko širenje na istočni Jadran.

Dok se u Hrvatskoj o toj bitci mnogo pisalo i još uvijek se piše – više u publicistici nego u povijesnim radovima – manje je poznato da su brodovi austrijske flote bili oklopljeni i opremljeni u pulskom Pomorskom arsenalu (a neki i izgrađeni, npr. bojni brod Kaiser) i da su u Višku bitku isplovili sa vanjskog sidrišta flote u Fažanskom kanalu. Ovdje je prije isplovljavanja austrijske flote put Visa, zabilježena (u pismu upućenom barunici Lutteroth iz Fažane u srpnju 1866.) i poznata Tegetthoffova izjava o čeličnim srcima časnika i članova posade austrijskih brodova koja kucaju iza drvenih oplata njihovih brodova: „Mi (austrijska ratna flota – op. B. D.) nismo toliko slabi, kao što se to Vama čini. Ovdje (u Fažanskom kanalu – op. B. D.) danas leži 21 naš brod, od kojih šest oklopljeno, no i iza drvenih oplata naših brodova kucaju čelična srca.“

Također je manje poznato da je ishod te bitke značajno utjecao na nagli razvoj Pule od 1866. do 1918., koji je neodvojiv od razvoja carske i kraljevske Ratne mornarice u tom razdoblju. Posebne zasluge za taj razvoj ima nadvojvoda Ferdinand Maximilian (1832.-1867.), brat cara Franje Josipa I.

Dolaskom nadvojvode Ferdinanda Maximiliana na mjesto zapovjednika austrijske Ratne mornarice 1854. godine (na tom je mjestu ostao do 1864.)  postavljeni su temelji razvoju Austrije kao pomorske sile, te je ona u kratkom razdoblju do Viške bitke 1866. izrasla u četvrtu pomorsku silu u Europi. Važan prilog tom razvoju dao je i zapovjednik Mornarice (od 1849. do 1851.) admiral Hans Birch Dahlerup, čiji je ambiciozan plan izgradnje flote i Pomorskog arsenala car prihvatio 1850. godine.

U početku nije odlučeno hoće li se taj Arsenal izgraditi u Puli, koja je bila glavno pomorsko uporište flote, ili u Trstu. Nakon spomenute pobune u Veneciji 1848. i razmatranja koje mjesto treba izabrati za glavnu ratnu luku Monarhije, kao glavne opcije izdvojeni su Trst – koji je od 1850. bio sjedište najviših nadležništava Mornarice – i Pula, koja je bila glavno pomorsko uporište flote. Zapovjednik Mornarice (1849.-19150) Hans Birch Dahlerup nije bio suglasan s izborom Pule, što je obrazložio brojnim nedostacima: „Potpuna ništavnost ove luke (Pule – op. B. D.) u pogledu trgovine, k tomu nedostatak velikih liferanata za trenutnu potrebu Mornarice, stjenovito tlo na kome bi trebalo graditi, (…) nedostatak stanova za osoblje koje bi tamo trebalo kolonizirati sve do zadnjeg radnika, konačno i loš zrak tog područja koji uzrokuje groznicu (malariju – op. B. D.) – to su nedostaci, koji u svakom slučaju za sada čine da Pula može biti samo jedna ratna luka.“

Nasuprot takvim stavovima, nadvojvoda Ferdinand Maksimilijan, je kao zapovjednik Mornarice odlučio je da se u Puli stvore uvjeti da ona postane glavna ratna luka Habsburške Monarhije i da se otklone nedostaci koje su navodili protivnici odabira Pule (Dahlerup, Möring i drugi). Već dvije godine nakon njegova preuzimanja funkcije zapovjednika Mornarice u Puli car je nazočio postavljanju kamena temeljca za Pomorski arsenal i u njemu je započela izgradnja prvog ratnog broda, čime počinje novo razdoblje naglog uspona ovog grada. Država je uložila mnogo novaca u izgradnju objekata za potrebe Mornarice ali i u poboljšanje higijenskih uvjeta života u gradu.

Uz podršku nadvojvode, Ratna mornarica je dobila je značajnu potporu carske obitelji, a time i pozornost javnosti, što je posebno važno kad se ima u vidu da prije njega ona nije bila prioritet austrijske vanjske politike, a za austrijsku javnost bila je posve u sjeni kopnene vojske. Kao zapovjednik Mornarice  – postao je to u 22. godini, nakon što se školovao za pomorsku struku – Maksimilijan je proveo važne organizacijske reforme u svrhu njezine modernizacije i uspio ishodovati znatnije financiranje izgradnje ratne flote kojom je admiral Tegetthoff osigurao austrijske vojno-pomorske pobjede u bitkama kod Helgolanda (1864.) i Visa (1866.).

Zalaganjem nadvojvode 1856. godine budžet za Ratnu mornaricu izdvojen je iz budžeta za kopnenu vojsku. Carevim posredovanjem nadvojvodi je stavljeno na raspolaganje 3 miliona guldena za potrebe Mornarice, čime je omogućen nastavak izgradnje pulskog Pomorskog arsenala (za što su planovi izrađeni šest godina ranije) i izgradnja linijskog broda „Kaiser“, prvog ratnog broda koji je izgrađen u Puli.

Nakon austrijsko-francuskog rata 1859., koji je pokazao da je austrijska Mornarica na Jadranu bez snažne ratne flote ne može obavljati osnovnu zadaću svake ratne mornarice – zaštitu domaće pomorske trgovine i obranu obale – vanjskopolitička situacija u Europi  – prvenstveno ujedinjenje Italije 1861. – nalagala je hitnu potrebu stvaranja ratne flote koja će se moći suprotstaviti pokušaju talijanske mornarice za osvajanje „neoslobođenih“ talijanskih područja na Jadranu  – Istre i Dalmacije. Šezdesetih godina XIX. stoljeća nadvojvoda je uspio ishodovati znatnije financiranje izgradnje ratnih brodova u domaćim brodogradilištima, uz korištenje austrijskih isporučitelja glavnine materijala potrebnog za gradnju. Godine 1861. odobreno je 8 miliona florina za gradnju triju oklopljenih fregata, koje su izgrađene 1863.

Kasnija zbivanja koja su uslijedila – prvenstveno Viška bitka – trebala su pokazati je li nadvojvodina zamisao razvoja snažne austrijske ratne flote i odabir Pule kao pomorskog uporišta te flote bio opravdan.

Nakon što je nadvojvoda Maksimilijan 1864. napustio mjesto zapovjednika Mornarice doživio je – godinu dana prije nego što su ga u Meksiku ubili pripadnici meksičkih protumonarhističkih postrojbi  –  austrijsku pobjedu u Viškoj bitci 1866. godine, čime je Austrija na Jadranu osigurala mirno razdoblje (koja je trajalo do 1914. godine). Ta je pobjeda dokazala ispravnost njegovih zahtjeva vladi i Parlamentu da Mornarica mora po jačini flote i naoružanja postati ravnopravna talijanskoj mornarici.

Razvoj Pule pratio je razvoj Mornarice. Dok je sredinom 19. stoljeća Pula bila pretežito ribarski gradić s oko 1000 stanovnika, početkom druge polovine istog stoljeća, nakon što je odabrana za ratnu luku Habsburške Monarhije, grad se počeo naglo razvijati. Najsnažniji razvoj Pule započinje nakon rata s Prusijom i Italijom 1866. godine kada je Venecija pripala Italiji, te je Pula ostala jedina – glavna – ratna luka Monarhije. Budući da je prije Viške bitke Pula bila glavno pomorsko uporište ratne flote, pobjeda austrijske flote u toj bitci dokazala je da su razlozi zbog kojih je Pula bila izabrana za ratnu luku Austrije i sjedište Pomorskog arsenala bili opravdani.

Uspjeh u Viškoj bitci potvrdio je opravdanost odluke nadvojvode Ferdinanda Maksimilijana da Pula treba postati glavna ratna luka Monarhije. Stoga su nadvojvoda Ferdinand Maksimilijan i admiral Tegetthoff, zapovjednik austrijske flote u toj bitci – koji je kao zapovjednik Mornarice nastavio izgradnju objekata Mornarice u Puli – te časnici i mornari (pretežito hrvatski mornari iz Dalmacije i Istre i Talijani iz Istre i s područja Venecije) koji su sudjelovali u toj bitci najzaslužniji za uspjeh spomenutog projekta izgradnje moderne Pule. Izbor Pule za glavnu ratnu luku Monarhije imao je pozitivan upliv i na razvoj cijele Istre, jer je za potrebe Arsenala u Puli 1876. izgrađena željeznička pruga Divača–Pula.

I danas, kada ovaj grad ima neusporedivo manju važnost kao luka, 160 godina razvoja brodogradnje u njemu potvrđuje važnost koju je izbor Pule za sjedište Arsenala (s brodogradilištem) imao za razvoj ovoga grada.

dr. sc. Bruno Dobrić