Bruno Dobrić:

Iako je Austrija još od dobrovoljnog priključenja Trsta 1382. godine imala neposredan pristup moru, zbog premoći obližnje Venecije ona nije mogla izgraditi značajniji ratnu flotu. Tek nakon što je Mletačka republika srušena i njezino područje – koje je uključivalo i Istru i Dalmaciju – mirom u Campoformiju 1789., odnosno odlukama Bečkoga kongresa 1815. pripalo Austriji, ona je zadobila pretpostavke za značajniji vojnopomorski razvoj i razvoj pomorstva. No, zbog neshvaćanja potrebe
pomorskog razvoja – na što je utjecalo tijekom više stoljeća uvriježeno identificiranje Austrije s kontinentalnom zemljom, iz čega je proizlazilo isticanje presudne važnosti kopnene vojske za obranu carstva – u prvoj polovini XIX. stoljeća spomenuta prilika za vojnopomorski razvoj bila je propuštena.

Početkom 1848, prije pobune u Veneciji, kada su talijanski pobunjenici zaposjeli grad i primorali pripadnike Mornarice lojalne Austriji da napuste tu glavnu ratnu luku Monarhije, austrijska je ratna flota bila neznatna (sastojala od 3 fregate, 6 korveta, 7 brigova, 5 armiranih transportnih brigova, 5 škunera, 2 mala transportna parobroda i manjih plovila. Bilo je 153 mornaričkih časnika.

Važan prilog razvoju austrijske Mornarice dao je zapovjednik Mornarice (od 1849. do 1851.) admiral Hans Birch Dahlerup, čiji je ambiciozan plan izgradnje flote i Pomorskog arsenala car prihvatio 1850. godine.

Godine 1849. nakon slamanja pobune u glavnoj ratnoj luci Veneciji, bilo je jasno da Venecija više nije pouzdana kao središnja luka Ratne mornarice. Prilikom odlučivanja o izboru novog budućeg središta austrijske Mornarice kao glavne opcije izdvojeni su Trst i Pula. U početku nije odlučeno hoće li se taj Arsenal izgraditi u Puli ili u Trstu. Nakon spomenute pobune u Veneciji 1848. i razmatranja koje mjesto treba izabrati za glavnu ratnu luku
Monarhije, kao glavne opcije izdvojeni su Trst – koji je od 1850. bio sjedište najviših nadleštava Mornarice – i Pula, koja je bila glavno pomorsko uporište flote. Zapovjednik Mornarice (1849. – 1850.) Hans Birch Dahlerup nije bio suglasan s izborom Pule, što je obrazložio brojnim nedostacima:

„Potpuna ništavnost ove luke (Pule – op. B.D.) u pogledu trgovine, k tomu nedostatak velikih liferanata (isporučitelja) za trenutnu potrebu Mornarice, stjenovito tlo na kome bi trebalo graditi, (…) nedostatak stanova za osoblje koje bi tamo trebalo kolonizirati sve do zadnjeg radnika, konačno i loš zrak tog područja koji uzrokuje groznicu (malariju – op. B.D.) – to su nedostaci, koji u svakom slučaju za sada čine da Pula može biti samo jedna ratna luka.“

Dolaskom nadvojvode Ferdinanda Maximiliana (Beč, 1832. – Quorétaro, Meksiko, 1867.) na mjesto zapovjednika austrijske Ratne mornarice 1854. godine (na tom je mjestu ostao do 1864.) postavljeni su temelji razvoju Austrije kao pomorske sile, te je ona u kratkom razdoblju do Viške bitke izrasla u četvrtu pomorsku silu u Europi.

Nasuprot stavova protivnika odabira Pule (Dahlerup, Möring i drugi), nadvojvoda Ferdinand Maksimilijan, je kao zapovjednik Mornarice radio na tome da se u Puli stvore uvjeti da ona postane glavna ratna luka Habsburške Monarhije. Već dvije godine nakon njegova preuzimanja funkcije zapovjednika Mornarice u Puli car je nazočio postavljanju kamena temeljca za Pomorski arsenal i u njemu je započela izgradnja prvog ratnog broda, čime počinje novo razdoblje naglog uspona ovog grada. Država je uložila mnogo novaca u izgradnju objekata za potrebe Mornarice ali i u poboljšanje higijenskih uvjeta života u gradu.

Uz podršku nadvojvode, Ratna mornarica je dobila je značajnu potporu carske obitelji, a time i pozornost javnosti, što je posebno važno kad se ima u vidu da prije njega ona nije bila prioritet austrijske vanjske politike, a za austrijsku javnost bila je posve u sjeni kopnene vojske. Kao zapovjednik Mornarice – postao je to u 22. godini, nakon što se školovao za pomorsku struku – Maksimilijan je proveo važne organizacijske reforme u svrhu njezine modernizacije i uspio ishodovati znatnije financiranje izgradnje ratne flote kojom je admiral Tegetthoff osigurao austrijske vojno-pomorske pobjede u bitkama kod Helgolanda (1864.) i Visa (1866.).

Zalaganjem nadvojvode 1856. godine budžet za Ratnu mornaricu izdvojen je iz budžeta za kopnenu vojsku. Carevim posredovanjem nadvojvodi je stavljeno na raspolaganje 3 miliona guldena za potrebe Mornarice, čime je omogućen nastavak izgradnje pulskog Pomorskog arsenala (za što su planovi izrađeni šest godina ranije) i izgradnja linijskog broda „Kaiser“, prvog ratnog broda koji je izgrađen u Puli.

Nakon austrijsko-francuskog rata 1859., koji je pokazao da je austrijska Mornarica na Jadranu bez snažne ratne flote ne može obavljati osnovnu zadaću svake ratne mornarice – zaštitu domaće pomorske trgovine i obranu obale – vanjskopolitička situacija u Europi – prvenstveno ujedinjenje Italije 1861. – nalagala je hitnu potrebu stvaranja ratne flote koja će se moći suprotstaviti pokušaju talijanske mornarice za osvajanje „neoslobođenih“ talijanskih područja na Jadranu – Istre i Dalmacije. Šezdesetih godina XIX. stoljeća nadvojvoda je uspio ishodovati znatnije financiranje izgradnje ratnih brodova u domaćim brodogradilištima, uz korištenje austrijskih isporučitelja glavnine materijala potrebnog za gradnju. Godine 1861. odobreno je 8 miliona florina za gradnju triju oklopljenih fregata, koje su izgrađene 1863.

Kasnija zbivanja koja su uslijedila – prvenstveno Viška bitka – trebala su pokazati je li nadvojvodina zamisao razvoja snažne austrijske ratne flote i odabir Pule kao pomorskog uporišta te flote bio opravdan.

Nakon što je nadvojvoda Maksimilijan 1864. napustio mjesto zapovjednika Mornarice doživio je – godinu dana prije nego što su ga u Meksiku ubili pripadnici meksičkih protumonarhističkih postrojbi – austrijsku pobjedu u Viškoj bitci 1866. godine, čime je Austrija na Jadranu osigurala mirno razdoblje (koja je trajalo do 1914. godine). Ta je pobjeda dokazala ispravnost njegovih zahtjeva vladi i Parlamentu da Mornarica mora po jačini flote i naoružanja postati ravnopravna talijanskoj mornarici.

Viška bitka 1866. godine dokazala je ispravnost zahtjeva nadvojvode Maximilijana austrijskoj vladi i Parlamentu da Mornarica mora po jačini flote i naoružanja postati ravnopravna talijanskoj mornarici. Zahvaljujući njegovu zalaganju Austrija je u kratkom razdoblju od 1854. do Viške bitke 1866. izrasla u četvrtu pomorsku silu u Europi.

Nakon uvođenja opće vojne obveze 1868. godine služenje obveznog vojn og roka u Mornarici trajalo je četiri godine.

Godine 1865. osnovan je Mornarički odsjek Ministarstva rata kao središnja uprava Ratne mornarice Monarhije. Šef tog odsjeka bio je zapovjednik Mornarice i ujedno je zastupao Ministarstvo rata u svim poslovima koji su se nje ticali, čime su objedinjene i centralizirane funkcije vodstva Mornarice (vojna funkcija) i njezine uprave (administrativna funkcija).

Admiral W. von Tegetthoff (Maribor, 1827. – Beč, 1871.) od 1868. do 1871. kao zapovjednik Mornarice proveo je njezinu reorganizaciju koja je u osnovi vrijedila do kraja Monarhije, no nakon njegove smrti ponovno je zapostavljena izgradnja ratnih brodova te je do kraja XIX. stoljeća bilo izgrađeno samo šest većih brodova.

Admiral Maximilian Daublebsky von Sterneck (Klagenfurt, 1829. – Beč, 1897.) koji je bio zapovjednik Mornarice od 1883. do 1897., zalagao se za izgradnju c. i kr. ratne flote, ali nije uspijevao uvjeriti zastupnike parlamenata obaju dijelova Monarhije u potrebu znatno većeg povećanja financiranja Mornarice. U tome je bio znatno uspješniji viceadmiral Hermann Freiherr von Spaun (Beč, 1883. – Gorica, 1919., pod čijim je zapovjedništvom (od 1897. do1904.), ratna flota c. i kr. Mornarice znatno ojačana.

U prvome desetljeću XX. stoljeća zalaganjem prijestolonasljednika Franza Ferdinanda, koji je bio zagovornik jačanja c. i kr. Mornarice, probuđen je interes javnosti u Monarhiji za jačanje ratne flote. Prijestolonasljednik je bio pokrovitelj društva Österreichischer Flottenverein, koje je osnovano sa svrhom poticanja svijesti o potrebi izgradnje snažne c. i kr. ratne flote i važnosti pomorske trgovine (Društvo je u 1912. imalo je oko 23.000 članova).

Tijekom razdoblja zapovijedanja Mornaricom viceadmirala grofa Rudolfa Montecuccolija (Modena, 1843. – Baden, 1922.) pod pritiskom javnosti delegacije triju parlamenata (austrijskog, ugarskohrvatskog, a od 1908. g. i bosanskog sabora) – koje su se svake godine sastajale da bi odlučile o financiranju Mornarice – odobrile su sredstva za do tada najobimniji program izgradnje novih ratnih brodova (između ostaloga i četiriju ratnih brodova tipa „dreadnought“). Time je ratna flota znatno ojačana te je prije Prvog svjetskog rata po jačini flote bila osma pomorska sila u svijetu. Ta flota nije bila izgrađena radi imperijalističkih ciljeva, primjerice, radi kolonija, koje Austrija nije ni imala; glavna zadaća c. i kr. Ratne mornarice bila je obrana jadranske obale.

Prednost koju je za upravljanje Mornaricom imao smještaj njezine središnje uprave u Beču pokazat će nedostatke u pogledu stvarnog izvršavanja zapovijedi šefa Mornaričkog odsjeka u funkciji zapovijedanja ratnom flotom, čemu bi bolje odgovarao njegov smještaj u glavnoj ratnoj luci. Taj problem riješen je 1913. godine, kad je Pula postala sjedištem Zapovjednika c. i kr. Ratne mornarice, koji je ujedno bio i šef Mornaričkog odsjeka. Tim je preseljenjem težište od ranije upravne funkcije stavljeno na funkciju vođenja Mornarice. Takva je funkcija Pule kao sjedišta vojnog i upravnog središnjeg nadležnog tijela Ratne mornarice ostala na snazi do 1917. g., kada je razdvojena uloga zapovjednika flote u Puli (to je bio hrvatski admiral Maksimilijan Njegovan) i šefa Mornaričkog odsjeka u Beču.

„Veliki admiral“ (Großadmiral) Anton Haus (Tolmin, 1851. – Pula, 1917.) bio je zapovjednik s najvišim činom u c. i kr. Mornarici od 1913. do 1917. godine. Haus je uspješno vodio c. i kr. Mornaricu u Prvom svjetskom ratu, a nakon njegove nagle smrti početkom 1917., car i kralj Karlo I. imenovao je viceadmirala Maksimilijana Njegovana (Zagreb, 1858. – Zagreb, 1930.) zapovjednikom c. i kr. Mornarice i ratne flote (bio je to jedini hrvatski časnik na tom položaju). Nakon gušenja pobune mornara u Boki kotorskoj 1917. Njegovan je zatražio umirovljenje, a car Karlo I. je u veljači 1918. imenovao novog zapovjednika flote, kapetana fregate Nikolasa Horthyja (Kenderes, Mađarska, 1868. – Estoril, Portugal, 1957.), koji je ostao zapovjednikom do raspuštanja c. i kr. Mornarice temeljem odluke cara Karla I. o predaji ratne flote Narodnom vijeću SHS, 31. listopada 1918. C. i kr. Mornarica u Prvom svj. ratu.

Tijekom rata broj stalno zaposlenih u Arsenalu nije prelazio 2.570, a kakvoća radova se smanjila, jer je dio radnika bio pozvan u vojsku. Arsenal je do 1918. ipak uspio održavati sve brodove, kao i podmornice njemačke Carske mornarice stacionirane u Puli.

Ulaskom Italije u rat u svibnju 1915., zbog opasnosti od talijanskog napada i zbog opasnosti od sabotaža i špijunaže, austrijske vlasti evakuairale su oko 40.000 civilnog stanovništva Pule i južne Istre. Premda na području Istre tijekom Prvog svjetskoga rata nije bilo većih vojnih sukoba ni većeg broja civilnih žrtava, brojni žitelji Istre – pogotovo stanovništvo koje je 1915. evakuirano iz južne Istre – stradali su uslijed teških epidemija i zaraznih bolesti.

Tijekom rata glavna ratna luka Pula nije bila uspješno napadnuta, zahvaljujući koncentraciji snažnog brodovlja i dobro organiziranoj uzobalnom obranom s brojnim vojnim utvrdama. Grad su povremeno napadali talijanski zrakoplovi, ali on pritom nije pretrpio znatnija oštećenja.

Snage Antante nisu u ratu poduzele nikakvu veću akciju protiv c. i kr. Mornarice, već su svoje djelovanje ograničile na kontrolu Otrantskih vrata. Austrougarska flota je sve do kraja rata održavala svoje priobalne pomorske komunikacije i osiguravala snabdijevanje svoje armije u Albaniji, a povremeno je napadala talijansku obalu. Tijekom rata izgubila je 1 bojni brod (dreadnought “Szent Istvan”), 1 zastarjeli bojni brod, 2 krstarice, 4 razarača, 2 torpiljarke i 6 podmornica. Krstarica “Kaiserin Elisabeth” sudjelovala je u obrani njemačke pomorske baze u Kini i potopljena je od vlastite posade prije kapitulacije baze 1914. g.

Broj stradalih pripadnika c. i kr. Mornarice bio je neusporedivo manji u odnosu na pripadnike kopnene vojske: poginula su 344 pripadnika Mornarice (3,5 % od ukupnog broja pripadnika Mornarice), – od kojih 160 časnika, najvećim dijelom pilota hidroaviona, 639 pripadnika Mornarice je nestalo, a 313 pripadnika bilo le ranjeno (H. H. Sokol, Österreich – Ungarns Seekrieg 1914-18,).

Kraj 1. svj. rata c. i kr. Ratna mornarica dočekala je kao neporažena flota na Jadranu; no usprkos tomu ona je temeljem odluke cara Karla I. o predaji ratne flote Narodnom vijeću SHS, 31. listopada 1918. prestala postojati.

Mornarički časnik H. Bayer v. Bayersburg (1889. – 1980.) svjedoči o razočaranju mornaričkih časnika tim zbivanjima: “To su bili vrlo tužni dani, kada smo vidjeli kako se preko noći raspušta divna austrougarska Mornarica, najbolje organizirana institucija car- stva kojoj smo se od naše mladosti bili posvetili i kojoj smo svim bićem bili odani.”

Zemlje članice Antante nisu priznale predaju austrougarske flote Narodnom vijeću SHS.

Mirovnim ugovorom u Saint Germainu 10.IV 1919. odlučeno je da se plovila austrougarske Ratne mornarice podijele između Francuske, Italije, V. Britanije i drugih država pobjednica.

Dodatni tekstovi:

1. Crtice iz Prvog svjetskog rata >>
2. Potapanje bojnog broda Viribus Unitis u pulskoj luci 1. studenog 1918 >>