Mornarička baština u Puli
Ovdje je predstavljena sačuvana baština c. i kr. Mornarice u Puli i na Jadranu koja obuhvaća pomorsku, brodograđevnu i drugu industrijsku baštinu, fortifikacijsko-graditeljsku baštinu, znanstveno-tehničku baštinu (uključujući oceanografska, hidrografska, astronomska, meteorološka i srodna prirodoznanstvena istraživanja), kulturnu baštinu (stare slike, crteži, fotografije, knjige, razglednice i druga pisana i slikovna građa koja je vezana za c. i kr. Mornaricu i njezine pripadnike), dokumentarna građa vezana za djelatnost c. i kr. Mornarice, osobne dokumente, dnevnike, fotografije, suvenire s putovanja brodova, i drugu građu iz obiteljskih arhiva (koju su vlasnici ustupili u obliku digitalne preslike), Mornaričku knjižnicu, Mornaričko groblje, Mornarički park, Šijanska šuma/ Bosco Siana/Kaiserwald, vile časnika i drugih pripadnika c. i kr. Mornarice u Puli i okolici, spomenike, spomen-ploče i drugu materijalnu i nematerijalnu baštinu koja je vezana za c. i kr. Mornaricu u Puli.
1. Mornaričko groblje u Puli
Mornaričko groblje u Puli, bivše austrougarsko c. i kr. Mornaričko groblje (K. u. k. Marinefriedhof), otvoreno 1862. nedaleko od uvale Valkane. Za njegovo je uređenje Ministarstvo mornarice kupilo 4000m2 zemljišta. Prva su se pokapanja obavljala u skupne grobnice, a 1870. zbog higijenskih je razloga odobreno pojedinačno pokapanje. Naknadnim proširivanjem groblje obuhvaća 22039m2 . Tijekom I. svj. rata na njemu su pokopani i članovi posade potopljenih bojnih brodova Szent Istvan i Viribus Unitis (1918), te preminuli od teške epidemije gripe posljednje ratne zime (1917/18). Zbog toga su se morale urediti skupne grobnice, a na kraju rata više nisu bila moguća daljnja pokapanja. U svibnju 1918. planirala se gradnja drugoga mornaričkoga groblja, ali to nije ostvareno.
Na Groblju je pokopano 12 austrougarskih admirala (zapovjednik c. i kr. Ratne mornarice Anton Bourguignon von Baumberg /1879./ i dr.). Na groblju su bez razdvajanja pokopani pripadnici različitih vjeroispovijesti – kršćanske (katolici, pravoslavni i protestanti), islamske i židovske. U razdoblju između I. i II. svj. rata talijanske su vojne vlasti zabranile pokapanje na tom groblju. U tijeku II. svj. rata na njemu je pokopano oko 300 talijanskih i njemačkih vojnika te civili poginuli u angloameričkim zračnim napadima na grad (1944–45). Nije poznat točan broj pokopanih, no prema pojedinim procjenama ima ih oko 10.000.
Iako je 1960. Općina Pula proglasila Groblje povijesnom spomeničkom baštinom, ono je propadalo i tek su nakon višegodišnjih međudržavnih pregovora, 1990. Austrijski Crni križ, Njemački narodni savez za brigu o ratnim grobovima i Općina Pula zaključili sporazum o uređenju i održavanju Mornaričkoga spomen-groblja. U svibnju 1997. svečano je obilježen završetak njegove obnove. Groblje je uvršteno u popis spomenika pod zaštitom Haške konvencije.
Bruno Dobrić
2. Mornarički kasino (Marinekasino)
Deset godina nakon otvaranja Arsenala u gradu nije bilo organiziranog društvenog života za časnike i visokoobrazovane zaposlenike Mornarice i njihove obitelji, koji su bili naviknuti na kulturne ustanove i okupljališta građanstva u Beču i drugim gradovima srednje Europe, odakle je većina njih dolazila u Pulu. Godine 1867. pulski hidrograf Anton Gareis u vodiču Pule sa žaljenjem primjećuje da stranci mogu s velikim zanimanjem posjetiti Pulu, “ali ukoliko časnici i činovnici koji ovdje obitavaju ne posjeduju vlastito kućno ognjište, oni nemaju nikakvog drugog izbora za okrepu do li gostionice i kavane, koje pak sve nisu takve kakve bismo poželjeli.” Za časnike i njihove obitelji u gradu nije bilo ničega što bi njihov boravak u Puli učinilo ugodnijim, sve dok mornarički časnici nisu 1870. godine utemeljili društvo Mornarički kasino (Marinekasinoverein), koje je 1872. godine, prema planovima minhenskog arhitekta Friedricha Adama, izgradilo veliku društvenu zgradu Mornaričkog kasina (MarineKasino). Poticaj za njezinu izgradnju dao je viceadmiral Wilhelm von Tegetthoff, zapovjednik Mornarice (1868. – 1871.), koji je time “htio pomoći da se poboljšaju neugodni društveni odnosi u Puli”.
Ovo društvo osnovano je po uzoru na engleske klubove, sa svrhom “njegovanja društvenosti i duhovnog saobraćanja”. Toj svrsi služile su “društvena zgrada, prostorije kavane i restorana, plesna dvorana, knjižnica i druge prostorije namijenjene udobnosti i zabavi.” Kasino je bio središte kulturnog i društvenog života časnika i službenika Mornarice te vojske i njihovih obitelji. Članovi Društva bili su svi aktivni i umirovljeni časnici i službenici c. i kr. Ratne mornarice i drugih rodova vojske. Bio je to elitni časnički klub u koji su imali pristup samo oni gosti koje bi uveo netko od članova. Da bi netko od civila mogao ući u ovo društvo, morao je imati preporuku dvojice članova, a potom se anonimnim glasovanjem aspiranta primalo ili odbijalo. Članovi su plaćali ulaznu članarinu od čak 100 K., a potom i manje iznose mjesečno.
U prvoj godini djelovanja Društvo je imalo 305 članova. Njihov je broj stalno rastao, pa je 1886. g. broj članova bio 831, 1903. g. 1.882, a 1913. bilo ih je 1.420, uz 420 ostalih sudionika. To je bilo najveće društvo u Puli. Njegovi predsjednici većinom su bili pripadnici plemstva.
Tijekom vremena zgrada je postala premalena za sve brojnije članove i posjetitelje Kasina, pa je 1913. godine, prema planu bečkog arhitekta Ludwiga Baumanna, na mjestu stare zgrade izgrađena nova koja je danas sačuvana. Ukupna je površina zgrade oko 15.000 m2 ; mogla je primiti do 1.000 posjetitelja. Uokolo zgrade zasađen je perivoj pun rijetkih južnih biljaka koje su časnici donosili s putovanja širom svijeta.
Kasino je izgrađen sredstvima članova ovog društva, a car Franjo Josip I. poklonio je sredstva za izradu fasade glavnog pročelja. Po sudu mnogih, Mornarički kasino najljepša je palača društvenog tipa u Istri, koja se može mjeriti sa sličnima u austrijskome dijelu Monarhije.
Od 1894. do 1896. godine šef mornaričkog orkestra koji je redovito nastupao u Kasinu bio je Franz Lehár (1870. – 1948.). On je ovdje skladao svoju prvu operu “General Kukuška” i druga manja djela.
U prizemlju zgrade, ravno od ulaza je predvorje (nekadašnji zimski vrt ukrašen cvijećem) s malom fontanom i kaneliranim stupovima dorskoga tipa. Predvorje vodi do “dvorane ogledala” i velike dvorane u kojoj se i danas, kao nekada, održavaju koncerti, a ponekad i plesne zabave. Iza ulaza i portirnice, u desnom krilu zgrade (gledajući od glavnog ulaza) u manjoj prostoriji bili su kavanski salon, velika dvorana kavane i bar. Ljeti je bila otvorena još jedna kavana na prostranoj terasi na drugom katu, a na istočnoj strani zgrade, nasuprot kazališta, vrtna terasa. Uokolo zgrade bio je zasađen perivoj pun rijetkih južnih biljaka koje su časnici donosili sa svojih putovanja širom svijeta. Pojedina stabla i danas su sačuvana.
Na prvom katu bila je bogata knjižnica Mornaričkog kasina s oko 25.000 svezaka knjiga – uglavnom beletristike, pretežito na njemačkom, a dijelom i na drugim jezicima (u pulskoj Sveučilišnoj knjižnici sačuvano oko 3.000 svezaka knjiga iz ove knjižnice).
U Mornarički kasino su kao gosti dolazili car Franjo Josip I., car Karlo i njemački car Wilhelm, tu je zalazio i austrijski nadvojvoda Stefan (1860-1933), koji je izgradio rezidencijalnu palaču nasuprot Kasinu. Gosti Kasina bili su i časnici – kasnije proslavljeni austrijski književnici – Franz Karl Ginzkey (1871. – 1963.) i Felix Falzari (1859. – 1912.)., zatim admiral Maksimilijan Njegovan (1858. –1930.), kapetan bojnog broda Janko Vuković Podkapelski (1871.-1918.) i drugi časnici, među kojima je bio velik broj plemića.
Nova zgrada kasina je samo pet godina služila svrsi zbog koje je sagrađena, do studenoga 1918. kada ju je, nakon propasti Monarhije, preuzela talijanska vojska.
Bruno Dobrić
3. Mornarička knjižnica
Pročitajte tekst o mornaričkoj knjižnici >>
4. Stare fotografije
Pročitajte tekst o starim fotografijama >>
5. Publikacije c. i kr. Mornarice i publikacije o njoj
Ovdje su predstavljene publikacije c. i kr. Mornarice i publikacije o njoj.
Hidrografski zavod u Puli je od 1873. do 1918. objavio više od stotinu znanstvenih i stručnih knjiga, časopis Mittheilungen aus dem Gebiete des Seewesens(Priopćenja s područja pomorstva) (1873–1915; 42 sveska), godišnjaka i drugih publikacija. Mornarica je objavljivala i udžbenike za Strojarsku školu i brojne stručne publikacije (npr. pravila za rukovanje pojedinim vrstama brodskih strojeva, naoružanja, uređaja, i sl.). Mornarica je objavljivala i udžbenike za Strojarsku školu i brojne stručne publikacije (npr. pravila za rukovanje pojedinihm vrstama brodskih strojeva, uređaja, topova i sl.).
Novije publikacije c. i kr. Mornarici objavljuju se u Austriji od 1918. do danas, a posljednjih godina sve veći broj takvih publikacija objavljuje se Hrvatskoj, Sloveniji i ostalim državama sljednicama Austro-Ugarske Monarhije.
Popis izdanja s. i kr. Mornarice >>
6. Fortifikacijsko-graditeljska baština
Pročitajte informacije o fortifikacijsko-graditeljskoj baštini >>
7. Brodograđevna i druga industrijska baština
Upoznajte brodograđevnu i industrijsku baštinu >>
Znanstveno-tehnička baština
Upoznajte znanstveno-tehničku baštinu >>
8. Vile časnika i drugih pripadnika Mornarice
Nakon izgradnje c. kr. Pomorskog arsenala s brodogradilištem 1856. godine uslijedio je nagli razvoj Pule kao vojno-industrijskog središta, zbog čega se broj stanovnika povećavao znatno brže od većine gradova u Monarhiji. Krajem XIX. stoljeća stopa godišnjeg porasta broja stanovnika iznosila je oko 10 posto. Početkom XX. stoljeća Pula je postala moderan grad sa suvremenom gradskom infrastrukturom. Godine 1880. Pula je već bila jedan od osam najvećih gradova austrijskog dijela Monarhije, najveći grad u Istri, a zahvaljujući Arsenalu i najveće istarsko gospodarsko središte.
Pored časnika Mornarice i kopnene vojske, u Puli je redovito boravio, odnosno imao stalno boravište s obitelji, veliki broj stručnjaka vojno-operativnih i mornaričko-tehničkih službi – prvenstveno inženjera brodogradnje, strojarstva i elektrotehnike. Početkom XX. stoljeća bilo ih je više od stotinu. Pored njih, Mornarica je zapošljavala i liječnike, nastavnike mornaričkih škola i svećenike.
Prema pisanju slovenskog književnika Vatroslava Holca 1872. godine u putopisu iz Pule, c. i kr. Mornarica imala je u gradu „5 nižih admirala i 360 časnika raznih razreda: 62 liječnika, 65 inženjera, 120 strojara (za parne strojeve) i 130 administrativnih djelatnika na brodovima i pomorskim uredima, zatim veliki broj mornara.“ (Zora, br. 13., 1. 7. 1872., str. 189).
Velika prisutnost pripadnika c. i kr. Mornarice i kopnene vojske iz svih dijelova Monarhije, kao i – pored većinskog talijanskog stanovništva – prisutnost Hrvata (najviše u okolici grada), austrijskih Nijemaca, te u manjem broju Slovenaca, Čeha i pripadnika drugih naroda, davala je gradu kozmopolitski karakter.
Godine 1886. – trideset godina nakon izgradnje pulskog Pomorskog arsenala i naglog doseljavanja u Pulu časnika i drugih pripadnika Mornarice i radnika (a ubrzo za njima i trgovaca i ugostitelja) – c. i kr. Mornarica objavila je studiju pulskog mornaričkog hidrografa Antona Gareisa „Pola, seine Vergangenheit, Gegenwart und Zukunft“ u kojoj on ističe da “sve više pripadnika Mornarice kupuje zemljište za gradnju kuća s namjerom da se ovdje stalno nastane s obiteljima. U mjeri u kojoj kod njih raste osjećaj da je Pula njihov dom, ujedno raste i njihov interes za napredak grada, čime se briše jednostrano kolonističko stajalište i time se skupina pripadnika Mornarice približava građanskoj skupini. Zapravo bi generacija koja tek izrasta, koja nije poznavala staru Pulu, već se čvrsto drži današnjih odnosa kao čvrsto danih i obrazuje se pod njihovim utjecajem, trebala iznaći siguran put amalgamiranja, čime će se izbrisati granične crte među pojedinim skupinama.”
Prije početka Prvog svjetskog rata, 1914. godine u Puli je – pored aktivnih časnika i drugih pripadnika Mornarice i kopnene vojske – živjelo oko 70 umirovljenih časnika i drugih (umirovljenih) pripadnika Mornarice (inženjera, strojarskih tehničara, računovođa, majstora u Arsenalu, voditelja gradilišta i drugih stručnih kadrova), koji su odlučili živjeti u Puli. Većinom su to bili Austrijanci (austrijski Nijemci), od kojih je većina bila s obiteljima, stoga možemo pretpostaviti da se radi o najmanje 200 do 300 osoba (točan broj nije poznat). Većina je bila nastanjena u vilama ili stambenim zgradama za časnike. Jedan od njih bio je i sin hrvatskog pjesnika i c. kr. general-bojnika Petra pl. Preradovića, kapetan bojnog broda Dušan pl. Preradović (1854. – 1920.), koji je od 1889. godine u Puli živio s obitelji u stambenoj zgradi za časnike (tzv. palazzine) uz Maksimilijanov park (danas Mornarički park).
Propašću Monarhije većina austrijskih Nijemaca nastanjenih u Puli i pripadnika njihovih obitelji nije se vratila u Pulu nakon što su početkom rata bili evakuirani iz grada. Taj događaj teško ih je pogodio, o čemu svjedoči austrijska književnica Paula von Preradović, kćerka Dušana pl. Preradovića: „Bilo je noći u kojima se jedva moglo shvatiti nagli kraj svega onoga što se činilo stvorenim za vječnost. Nije više bilo Pule, ni austrijske Mornarice, ni – nezamislivo! – austrijskoga juga. A najstrašnije od svega toga bio je nestanak staroga Carstva! A ona, kćerka, unuka, praunuka i prapraunuka austrijskih časnika, bila je, Bog joj je svjedok, Austrijanka staroga Carstva.“
Ubrzo nakon talijanskog vojnog zaposijedanja Pule, 15. studenoga 1918. talijanske vojne vlasti naredile su da svi stanovnici Pule koji prije rata nisu imali stalno prebivalište do 20. studenoga 1918. moraju otići iz grada. Odmah je otišlo desetak tisuća pripadnika c. i kr. Mornarice i kopnene vojske; u gradu je ostao tek manji broj Austrijanaca – uglavnom državnih službenika zaposlenih u c. i kr. Pomorskom arsenalu, na pošti, željeznici i u drugim državnim službama, udovica časnika te umirovljenih časnika i zaposlenika Mornarice koji su u gradu imali stalno prebivalište. Nije poznat njihov broj, no može se procijeniti da ih je bilo više stotina.
O austrijskim vilama u Puli pisali su arhitekt Antonio Rubbi („Austrijske vile u Puli“, Pula 1996.) i pulski publicist Branko Perović („Austrougarske vile i kuće u Puli – vraćanje memorije gradu“, Pula 2010.). ILUSTRACIJA: Četvrt vila pripadnika Mornarice u gradskoj četvrti San Policarpo (Sv. Polikarp); snimio Alois Beer (Zbirka D. Winklera, Beč).
