Itinerar c. i kr. Mornarice u Puli

Vođeni Prof. Dieterom Winklerom (Beč), najboljim živućim poznavateljem c. i kr. Mornarice, i uz pomoć starih fotografija vodimo Vas u obilazak najvažnijih ustanova, objekata i obilježja nekadašnje središnje ratne luke c. i kr. Mornarice, glavne ratne luke Habsburške Monarhije.

Prof.Dieter Winkler

Pula kao glavna ratna luka Monarhije

Godine 1797. mirom u Campoformiju Istra je s gradićem Pulom potpala pod austrijsku upravu. Ali već godine 1805. Austriji su bile oduzete njezine nove stečevine i Istra je pripojena Napoleonovoj Kraljevini Italiji, a 1810. novoosnovanim Ilirskim provincijama.

Za ratova od 1813. i 1814. ponovno je vraćena Istra, a time i Pula, u posjed Austrije i pod njom je ostala do 1918. Austrijski general Nugent von Westenrath uspio je, uz pomoć istarskog seoskog stanovništva, protjerati Francuze iz Istre. Na Bečkom kongresu (1814./1815.) bila je Istra s Pulom konačno dodijeljena Carevini. Brojni ratovi i zarazne bolesti (kuga) ostavili su duboke tragove u Puli, pa je jedan putnik koji je početkom 19. stoljeća posjetio grad zapisao: “U luci, jednoj od najljepših u Europi, koja u svako doba može primiti cjelokupnu flotu, ne ljuljuška se niti jedan čamac. Pula ima jedva 900 stanovnika. Kamenje i ruševine onemogućavaju prolaz kroz ulice. Mnoge su kuće nenastanjene, drevni hramovi služe za skladišta…” Ali prilike su se uskoro promijenile. Već godine 1846. u Valle del Buso (na području današnje zgrade uprave Brodogradilišta “Uljanik”) bila je uređena jedna carsko-kraljevska (c. kr.) Mornarička postaja koja se sastojala od tri skladišta. Kad se u godinama 1848./1849. odmetnula Venecija, vojna središnjica u Beču morala je potražiti neku drugu ratnu luku, a u izboru bili su Trst ili Pula. U rujnu 1857. odlučeno je u korist Pule, pri čemu nije bilo zanemarivo zalaganje nadvojvode Ferdinanda Maksimilijana (sl. 1), brata cara Franje Josipa I. Tako je Pula postala glavnom ratnom lukom podunavske Monarhije. Potrebni radovi započeše bez odgađanja. Moralo se oteti od mora dodatno zemljište. Uvala zvana Valle del Buso (Uvala Rupa) s Canalom grande (Velikim kanalom) bila je potpuno nasipana, a Scoglio Olivi (Otok Uljanik) – danas Brodogradilište “Uljanik” – nasipavanjem je povećan, a otok Sv. Petar (danas je tu tvornica cementa) nasipom je spojen s kopnom.

Uslijedilo je 9. prosinca 1856. godine polaganje kamena temeljca za Pomorski arsenal (K.k. See-Arsenal)(1) (sl. 2) koji je kasnije dovršen prema planovima generala Moeringa te je svojim radionicama, skladištima, škverovima i suhim dokovima (sl. 3) služio c. i kr. Ratnoj mornarici, a postoji i danas kao Brodogradilište “Uljanik” (Uljanik Brodogradilište, d. d. u stečaju – op. B. D.) („Pomorski arsenal je bio i brodogradiliše i središnja ustanova za tehničku opskrbu, s radionicama za topove i torpeda, s četiri škvera, četiri velika i nekoliko manjih dokova, s 2000 stalnih radnika i do 3000 nadničara, s lučkim plovnim parkom tendera, dizalica i sl. Kao pomoćna ustanova Arsenala djelovao je zavod za streljivo u Vallelungi.“ V. Bačić). Na kopnenoj strani još u srednjem vijeku podignute gradske zidine bile su većim dijelom porušene i djelomice upotrijebljene kao građevni materijal za gradnju oko 2 km dugog arsenalskog zida (sl. 4). U to je vrijeme jugozapadno od Monte Zara nastala i mornarička četvrt Sv. Polikarp (Borgo San Policarpo), a njezini su tragovi prepoznatljivi i danas, kao npr. Mornarička bolnica, Mornarička crkva (Gospa od Mora), Mornarička vojarna, Mornaričko-tehnički odbor (5) (sl. 5) i Mornaričko groblje.

Godine 1871. došlo je u Puli do daljeg komunalnog napretka, grad je dobio plinsku uličnu rasvjetu. 23. travnja 1904. prošao je kroz Pulu po prvi put električni tramvaj. Remiza za kola nalazila se kod Mornaričke plivačke škole (danas tvornica cementa) i odande je jedna od dviju linija išla Arsenalskom ulicom – Obalom – Ulicom Barsan (danas Ul. Starih statuta) – prema Šijani i do Carske šume (Kaiserwald), a druga od željezničkog kolodvora – Carduccijevom ulicom (danas Istarska ulica) – prema Mornaričkom kasinu. Nažalost, to veoma omiljeno prometno sredstvo Puljana bilo je ukinuto 16. lipnja 1934. i zamijenjeno autobusima.

Trg Forum i Ulica Sergijevaca, koja vodi do istoimenog slavoluka, razvili su se u glavnu trgovinsku ulicu i postali sastajalište “otmjenog” svijeta, tzv. Korzo (Corso). Otvorenje velike tržničke hale 18. listopada 1903. donijelo je Puljanima veliko poboljšanje u opskrbi živežnim namirnicama, a ta je dvokatna čelična konstrukcija na Narodnom trgu još i danas dostojna pažnje. Popis pučanstva iz 1880. donosi da Pula ima već 19.166 civilnih i 8.000 vojnih stanovnika. Do bitnog poboljšanja prometnog stanja u Istri i dostignuća u razvoju Pule došlo je nakon svečanog otvorenja željezničke pruge Divača-Pula 20. kolovoza 1876. godine. Trogodišnja gradnja te 122 km duge pruge stajala je 12.700.470 guldena, koju je ponajprije vodilo Društvo južne željeznice, a godine 1883. preuzele su je c. kr. Državne željeznice. Za vojne namjene 1878. nastala je 1,3 km duga pruga koja je od željezničkog kolodvora preko obale postala veza s Arsenalom.

(sl. 1) Nadvojvoda Ferdinand Maksimilijan (Beč, 1832. – Quorétaro, Meksiko, 1867.)

(sl. 2) Car Franjo Josip I. u pratnji carice Elizabete i nadvojvode Ferdinande Maksimilijane polaže temeljac za Pomorski arsenal 1856. godine

(sl. 3) Gradnja suhog doka na otoku Uljaniku

(sl. 4) arsenalski zid (snimio A. Beer)

(sl. 5) Mornaričko-tehnički odbor (snimio A. Beer)

I. Od željezničkog kolodvora do Mornaričkoga kasina

Na sjeveru Pule, od Željezničkog kolodvora (sagrađenog 1876. – op. B.D.), Kolodvorskom ulicom dolazi se do graditeljskog dragulja Jugendstila – Vila Münz, stambenih zgrada koje je 1906. sagradio građevinar J. L. Münz. Nekoliko koraka dalje nalazi se hotel “Riviera”, sagrađen 1909., koji je sa svojim restoranom, kavanom, društvenim prostorijama i prekrasnom terasom bio veoma privlačno mjesto za tadašnje društvo, kako za goste tako i za domaće.

Dalje na Obali (Riva), ostavivši lijevo Arenu, nalazila se nekoć Pješačko-topnička vojarna (8) (sl. 6) – danas su dijelovi te zgrade smješteni na području između Ulice sv. Ivana, Ulice sv. Teodora i Kandlerove ulice – op. B.D.), sagrađena 1878., u čija su tri kata bili smješteni “domaći pukovi” Pule – 87. pješadijski puk i 4. tvrđavsko-topnički puk. Pokraj katedrale nalazi se zgrada Zapovjedništva (sagrađena 1861. – op. B.D.), u kojoj je bilo smješteno Zapovjedništvo stožera (sl. 7) (13), stan lučkog admirala i pojedina vojna nadleštva (Inženjerijska uprava, Uprava topništva, Zapovjedništvo tvrđave i Uprava spremišta topničke opreme – op. B.D.). Do 2007. zgradom je raspolagala Hrvatska ratna mornarica (zgrada je 2007. dana na korištenje Istarskoj županiji – op. B.D.). Zdesna nalazi se otok Uljanik s brodogradilištem (sl. 8), a zatim malo naprijed smjestio se nekadašnji Lučki admiralitet (9) (sl. 9), ukrašen sidrima na prozorima, mjestimice i Neptunovim glavama. Danas je to upravna zgrada Brodogradilišta “Uljanik” (Uljanik Brodogradilište, d. d. u stečaju – op. B. D.) (Flaciusova 1) (sl. 9-1). Na kraju Arsenalske ulice nalazi se vila u kojoj je bilo sjedište c. kr. jahtnog udruženja Pule. Lijevo od ove zgrade, u prekrasnom parku, podignut je Mornarički kasino (Marine-Kasino) (danas Dom hrvatskih branitelja)(7)(sl. 10). Izgrađen je 1872. prema planovima minhenskog arhitekta Friedricha Adama i bio je kulturno i društveno središte ratne luke Pula. Od 1894. do 1896. tu je priređivao koncerte mornarički kapelnik, kasnije znameniti skladatelj opereta, Franz Lehár (sl. 10-1). Tijekom vremena zgrada je postala premalena za rad kasina, pa je g. 1913. prema planu bečkog arhitekta Ludwiga Baumanna (1853 – 1936), izgrađena nova zgrada kakvu promatrač vidi i danas (sl. 11).

(sl. 6) Pješačko-topnička vojarna

(sl. 7) Zapovjedništvo stožera

(sl. 8) Dva natkrivena navoza na otoku Uljaniku 1903. godine (snimio A. Beer)

(sl. 9) Lučki admiralitet

(sl. 9) Lučki admiralitet (danas upravna zgrada Uljanik Brodogradilište, d. d. u stečaju)

(sl. 10) Mornarički kasino (Marine-Kasino)

(sl. 10-1) Franz Lehár

(sl. 11) zgrada bivšeg Mornaričkog kasina (danas Dom hrvatskih branitelja)

II. Od Mornaričkoga kasina do Mornaričke bolnice

Južno Mornaričkoga kasina uzdiže se 31 metar visok brežuljak Monte Zaro s kojega se pruža divan pogled na grad i luku. Tu se nalazio Hidrografski zavod c. i kr. Ratne mornarice sa Zvjezdarnicom (10) (sl. 12). Kad je dovršen 20. lipnja 1871., tu je bila smještena i Mornarička knjižnica i spremište pomorskih zemljovida i nautičkih sprava. I znameniti astronom Johann Palisa – otkrivač 120 planetoida – radio je tu. Za vrijeme teških zračnih napada na područje Pule 1944/45. zgrada je bila teško oštećena, pa danas postoji još samo dio njenog desnog krila s okretnom kupolom nekadašnje Zvjezdarnice (sl. 13). Ispred ove zgrade nalazilo se okruglo postolje s brončanim spomenikom znamenitom admiralu Tegetthoffu (sl. 14), što ga je 20. lipnja 1877. izradio Carl Kundmann (1838 – 1919), a danas se nalazi u Grazu. Idući s Monte Zara na jug dolazi se do nekadašnje Mornaričke strojarske škole s velikim vježbalištem (sl. 15), a preko ceste nalaze se nekadašnji Mornarički sud i Mornarički zatvor (sl. 16).

Sjeverozapadno odavde prema Arsenalu bila je Mornarička vojarna (4)(sl. 17) u kojoj su (prije desetak godina) bili smješteni brodogradilišni službenici (a prije deset godina i Glazbena škola – op. B.D.). U pravcu jugozapada na vojarnu se nadovezuje perivoj s prekrasnim egzotičkim stablima i biljkama, nekadašnji Mornarički park (12) u čijem se središtu nalazio spomenik nadvojvodi Maksimilijanu (sl. 18), podignut 1876., a 1919. prenesen u Veneciju i tamo postavljen kao talijanski ratni plijen. Oko parka 1863. je tršćanski graditelj A. Hauser sagradio stambene zgrade za pripadnike c. i kr. Mornarice, koje postoje još i danas. Pored parka, Negrijeva ulica blagim usponom vodi do Mornaričke bolnice (sl. 19)(2), koja je 1863. bila predana svojoj namjeni. Bila je podijeljena u 5 odjela i raspolagala je s 500 postelja, a imala je ljekarnu otvorenu za javnost, parnu kupelj i kade.

(sl. 12) Hidrografski zavod c. i kr. Mornarice sa Zvjezdarnicom

(sl. 13) desno krilo Hidrografskog zavoda s okretnom kupolom nekadašnje Zvjezdarnice (snimio J. Vretenar)

(sl. 14) spomenik admiralu Tegetthoffu

(sl. 15) Mornarička strojarska škola s velikim vježbalištem (snimio A. Beer)

(sl. 16) Mornarički zatvor

(sl. 17) Mornarička vojarna

(sl. 18) spomenik nadvojvodi Maksimilijanu

(sl. 19) Mornarička bolnica

III. Od Mornaričke bolnice do Mornaričkoga groblja

Od bolnice na sjever prema brodogradilištu nalazi se Mornarička crkva (Gospa od Mora) (sl. 20) (3). Ova župna crkva sagrađena je prema projektu arhitekta Natalea Tommasija (1853. – 1924.) na inicijativu mornaričkog zapovjednika Maksimilijana Freiherra Daublebskog von Sternecka. Svečano polaganje kamena temeljca uz nazočnost cara Franje Josipa I. bilo je 28. lipnja 1891. Nakon višegodišnje gradnje, trobrodna bazilika bila je posvećena 2. prosinca 1898. Po dovršetku crkve u njezinoj je kripti u kamenom sarkofagu dobio svoje posljednje počivalište admiral Sterneck.

Oko 500 m jugozapadno od Mornaričke crkve nalazi se c. i kr. Mornaričko groblje (sl. 21). Jedinstveno i lijepo, nalik velikom perivoju, okićeno mnogobrojnim čempresima, ono obuhvaća više od 22.000 m2. Najprije je 1862. Ministarstvo mornarice kupilo 4.000 m2 za uređenje Mornaričkog groblja, a 2. listopada iste godine ono je blagoslovljeno. Prva pokapanja bila su u skupnim grobnicama za 30-35 leševa. Zbog nepovoljnog higijenskog stanja 1870. godine je odobreno pojedinačno pokapanje. Narednim kupnjama zemljišta nastala je današnja veličina groblja, na kojemu su i za vrijeme Prvog svjetskoga rata mnogi našli posljednje počivalište pod pulskim čempresima, počevši od žrtava brodske nesreće Lloydova parobroda “Baron Gautsch”, potom onih koji su potonuli s bojnim brodom “Szent Istvan” te s posljednjim žrtvama Prvog svjetskoga rata, koje su stradale pri potapanju zastavnog broda flote “Viribus Unitis”. Ovaj brod je sa svojim zapovjednikom, kapetanom bojnog broda Jankom Vukovićem pl. Podkapelskim (sl. 22), potonuo 1. studenog 1918. u pulskoj luci. Na Vukovićevu smrt podsjeća spomen-ploča na zidu kapelice na groblju (sl. 23). Ovi događaji, kao i teška epidemija gripe posljednje ratne zime, stvorili su potrebu gradnje masovnih grobnica i onemogućili su daljnja pokapanja. U svibnju 1918. bila je planirana gradnja drugog mornaričkog groblja, no do toga više nije došlo.

U međuratnom razdoblju talijanske vojne vlasti izdale su opću zabranu pokopa na Mornaričkom groblju. Tek tijekom Drugog svjetskog rata ponovno je na pulskom Mornaričkom groblju našlo posljednje počivalište više civila i 316 vojnika raznih narodnosti. Sada tu leže spokojno združeni dugogodišnji lučki admiral i prvi admiral c. kr. Ratne mornarice Anton Freiherr von Bourguignon (sl. 24), roditelji osnivača legendarne obitelji Trapp Georga von Trappa i sinovac Andreasa Hofera Andreas von Hofer. Posljednji pokop jednog nekadašnjeg c. i kr. pomorskog časnika, kapetana korvete Dagoberta Müllera von Thomamühla, pronalazača motornog čamca sa zračnim jastukom, uslijedio je u siječnju 1956. u obiteljsku grobnicu. Prema neslužbenim procjenama drži se da tu leži oko 43.000 mrtvih (vjerojatno oko 10.000 – op. B.D.).

Premda je Općina Pula 27. listopada 1960. Mornaričko groblje proglasila povijesnim spomenikom, novčana sredstva za njegovo održavanje jedva su dostajala. Često prijeteća urušavanja spomenika, kao i ekshumacije grobova iz Prvog i Drugog svjetskog rata koje su činili Talijani, navelo je Austrijski crni križ – staratelja za ratne grobove – da izvidi stanje na Mornaričkom groblju. Godine 1984. raspravljalo se o propadanju groblja. Nakon dugogodišnjeg raspravljanja između bivše jugoslavenske vladine službe i austrijskog poslanstva u Beogradu, kao i Generalnog konzulata u Zagrebu, uz potporu austrijskog Ministarstva unutarnjih poslova, 1. veljače 1990. došlo je između austrijskog Crnog križa, njemačkog Narodnog udruženja za brigu o ratnim grobovima i općine Pula do zaključenja sporazuma o uređenju i održavanju Mornaričkog groblja. Još u proljeće 1990. započeli su radovi obnove, a 4. svibnja 1991., uz veliko sudjelovanje domaćih i inozemaca, uslijedila je posveta obnovljenog dijela. Posljednji dio radova održavanja i otvorena neizgrađena mjesta u starijem dijelu zaključeni su 1997. godine. U svibnju 1997. bila je svečana proslava ponovnog posvećenja groblja. Tako je uspjelo međunarodnom, obostranom suradnjom, sačuvati budućim pokoljenjima i gradu Puli jedan kulturno-povijesni spomenik.

Tako je c. i kr. Mornaričko groblje u nekadašnjoj mornaričkoj četvrti Sv. Polikarpa najdojmljivija baština iz vremena kad je Pula bila u posjedu Austrije.

Preveo s njemačkog Viktor Božac