Znanstveno-pomorske i vojnotehničke ustanove c. i kr. Mornarice

Pomorska baština (uključujući oceanografska, hidrografska, astronomska, meteorološka i srodna prirodoznanstvena istraživanja vezana za pomorstvo) te brodograđevna baština (koja uključuje i druge vidove znanstveno-pomorske i vojnotehničke djelatnosti u Puli) prvenstveno su vezane za djelovanje dviju ustanova c. i kr. Mornarice – Hidrografskog zavoda c. i kr. Mornarice i Mornaričko-tehničkog odbora.

U Puli su bile smještene sljedeće ustanove i službe Mornarice: Mornarički sud, Mornarička bolnica s drugim zdravstvenim ustanovama, Hidrografski zavod, školski brodovi, postaja za podmornice (od 1910. g.), škola za pomorske aspirante, tri mornaričke škole za djecu pripadnika Mornarice, Zbor mornara (podijeljen na 3 dépôta i 16 satnija, u kojemu su se školovali novaci i u koji su spadale i Strojarske škole), Zapovjedništvo Pomorskog arsenala, Mornaričko dušobrižništvo, Zavod za zemnu gradnju i vodogradnju, zavodi za streljivo, za odijevanje (ujedno tvornica odjeće) i Telegrafski ured ( V. A. Bačić).

Ovdje ukratko predstavljamo Hidrografski zavod c. i kr. Mornarice, Mornaričko-tehnički odbor i c. i kr. Strojarsku školu.

Dieter Winkler

Hidrografski zavod u Puli

Malo je koja ratna mornarica veličine slične onoj dunavske Monarhije, s tako skromnim financijskim sredstvima, ostvarila toliko važnih znanstvenih postignuća. Uz spomenute financijske probleme, c. i kr. Mornarica se morala boriti i s hladnim odnosom vrhovnog ratnog poglavara – koji se cijeli život bavio samo kopnenom vlašću – ali i s nerazumijevanjem mnogih tijela središnje vlasti u Beču. Stoga rezultati tog istraživanja, dovođenjem u vezu s Pulom, poprimaju još veće značenje.

Za uspješno isplovljavanje broda u inozemstvo bilo je potrebno ispuniti nekoliko preduvjeta. Da bi brod mogao biti poslan na zadatak, pored opskrbe i sirovina (ugljen), morala su biti osigurana i navigacijska pomoćna sredstva, koja su u to vrijeme činile precizne pomorske karte, priručnici za plovidbu, kronometar, kompas i sekstanti. Danas, u doba satelitske navigacije, radioveza i međunarodnih meteoroloških službi, takvo nešto teško je zamislivo. Svi navedeni navigacijski instrumenti bili su uskladišteni u spremištima i dani na korištenje samo kada bi brod bio poslan na zadatak. Sve do gradnje Hidrografskog zavoda ta su skladišta najviše bila u vezi sa zvjezdarnicama u Veneciji i Trstu.

Pojam „hidrografija“ označava poznavanje voda, a obuhvaća dio područja geografije i geofizike, ali i oceanografije.

Iz statuta Hidrografske ustanove u Trstu koji je car potvrdio 27. travnja 1860. prvi put je vidljiv opseg zadataka carske i kraljevske (c. i kr.) Mornarice. Ondje je pod točkom A navedeno: „Svrha, položaj i stanje osoblja ustanove:

§1. Hidrografska ustanova ima zadatak opskrbiti ratne brodove Njegova Veličanstva potrebnim pomoćnim sredstvima, dakle pomorskim kartama, nautičkim priručnicima i instrumentima provjerene pouzdanosti. Ona mora služiti kao posrednik preko kojeg će dostignuta postignuća u hidrografiji i srodnim znanostima biti predočena Njegovom Visočanstvu i biti primijenjena u praksi. Naposljetku, ustanova mora osigurati obučavanje pitomaca i kadeta u Mornarici.

Ustanova ima prema tome sljedeće posebne dužnosti:

– Upravljanje mornaričkom knjižnicom i zalihama pomorskih karata, nautičkih priručnika i znanstvenih instrumenata Mornarice.

– Prikupljanje i uređivanje svih dospjelih provjerenih nautičkih i hidrografskih bilježaka.

– Provedba znanstvenih proučavanja u svrhu unaprjeđivanja hidrografske i srodnih znanosti općenito, kao i u specijalne svrhe kao što je kontrola instrumenata, poboljšavanja karata itd.

– Prikupljanje, obrada i objavljivanje izvršenih astronomskih, meteoroloških i hidrografskih promatranja na posebnim zadacima Mornarice Njegova Veličanstva, zatim nacrt uputa za znanstvene zadatke Mornarice. Izražavanje tehničkog stručnog mišljenja o svim pitanjima vezanima uz područje rada ustanove. (…)

§6. Spremište pomorskih karata. U zbirci karata trebale bi se nalaziti najbolje karte iscrtane sa što je moguće više detalja, kao i upute za uplovljavanja u luke koje su izradili veći pomorski narodi.

Trebaju se sakupljati sve hidrografske bilješke važne za plovidbu brodova te one trebaju biti same unesene na karte, ili ih se pak treba zajedno predstaviti u preglednim popisima, kako bi ih se predalo brodovima na korištenje.“

Pula je tek 1862. godine dobila Spremišnu podružnicu (Filial-Depot) tršćanske Hidrografske ustanove, koja je već 1864. morala biti proširena. U njoj se nalazilo spremište instrumenata i pomorskih karata, mehanička radionica, kao i Mornarička knjižnica, a vodio ju je hidrograf Robert Müller.

Spremišna podružnica je najprije bila smještena na trećem katu Mornaričke vojarne, a kasnije u bivšoj stambenoj kući za niže časnike. Na krovu se u nadograđenom drvenom dijelu nalazila prava zvjezdarnica. Pozicija te preteče službenog hidrografskog mjesta već je, počevši od položaja, bila nepovoljna. Zgrada se nalazila tik do Mornaričko-tehničkog odbora Mornarice, u vrlo prometnoj ulici i prilično blizu topničkog školskog broda. Detonacije tijekom vježbi s topovima, kao i udarci parnog čekića iz pomorskog arsenala ometali su promatranja i mjerenja. No, glavni razlog za gradnju nove zgrade Hidrografskog zavoda bio je izraziti nedostatak prostora.

Kao mjesto gradnje predviđena je napuštena utvrda Zaro na istoimenom 31 metar visokom brežuljku. Kao prednost isticala se blizina grada i ograničavanje gradnje, koje je potjecalo još od prijašnje utvrde, i osigurano slobodno mjesto ispred Zavoda, na kojemu se nije smjelo ništa graditi. Istovremeno sa željenim završetkom gradnje, mornaričke vlasti izradile su novi Statut. Novi Hidrografski zavod postao je službeno i administrativno podređen Lučkoj kapetaniji u Puli, a bio je podijeljen u četiri odjela:

  1. Zvjezdarnica kao astronomska, meteorološka i magnetska promatračnica, te promatračnica plime i oseke;
  2. Odjel za nautičke instrumente i mehanička radionica;
  3. Spremište pomorskih karata i nautičkih priručnika;
  4. Mornarička knjižnica.

Naposljetku, sredinom lipnja je nova zgrada zajedno s interijerom bila u toj mjeri dovršena da je 20. moglo početi preseljenje u novi zavod. Preseljenje je potrajalo poprilično dugo; trebalo je naime uslijediti novo svrsishodno uređenje i podjela na odjele.

Zgrada, čije je 65 m dugo pročelje gledalo u smjeru sjeverozapada, sastojala se od višekatnog srednjeg trakta i dva prizemna krila sagrađena iza pročelja, svako opskrbljeno jednim tornjem s rotirajućom kupolom. Tornjevi su bili povišeni od tla, podržani masivnim stupovima, a služili su kao zvjezdarnice. Na oba tornja bila je pod kutom od 45° priključena po jedna dogradnja u kojoj su bile smještene sprave za astronomsko određivanje vremena. U prizemlju je cijelu zgradu po dužini presijecao jedan hodnik, a ispod razine zemlje bile su uređene tri podrumske prostorije.

U prizemlju su se desno od ulaza nalazili stan i ured vratara, prostorije uprave Zvjezdarnice, spremište za brodske kronometre, meteorološke i astronomske instrumente, kao i Spremište pomorskih karata zajedno s uredom. U lijevoj polovici zgrade nalazili su se spremište instrumenata i mehanička radionica s pripadajućim uredima. U srednjem dijelu zgrade na prvome katu smještena je knjižnica s čitaonicom i uprava. U tornjiću na krovu srednjeg dijela zgrade nalazio se uređaj za mjerenje kiše i vjetra (pisač). U meteorološkoj kućici, sjeverno od krila u kojem se nalazila zvjezdarnica, nalazili su se daljnji meteorološki instrumenti poput termometra, psihrometra (naprava za mjerenje vlažnosti zraka) i uređaja za mjerenje isparavanja.

Cijeli posjed u vlasništvu države na brežuljku Zaro pretvorio se postupno u javni park koji je uređenjem spomenika Tegetthoffu u ljeto 1877. dosegao vrhunac. Svečano otkrivanje iz bronce izlivenog spomenika autora prof. Karla Kundmanna uslijedilo je 20. srpnja 1877., na jedanaestu godišnjicu pomorske bitke kod Visa. S mjesta ispred spomenika pucao je prekrasan pogled na grad i luku. Nakon što je 1919. naredbom talijanskih vojnih vlasti spomenik rastavljen i premješten u spremište, 1935. godine preseljen  je u Graz.

Znanstvena djelatnost Zavoda

Nakon opisa povijesnog razvoja Hidrografskog zavoda u prostornom i organizacijskom smislu, sada treba izvršiti uvid i u nekoliko posebnih znanstvenih djelatnosti Zavoda.

Poseban uspjeh postigao je voditelj mornaričke zvjezdarnice Johann Palisa, koji je zahvaljujući svojoj spretnosti i vedrom nebu iznad Pule, otkrio 28 planetoida i jedan komet. Kada je 8. travnja 1875. car Franjo Josip za boravka u Puli posjetio i Hidrografski zavod, dva novootkrivena planetoida, „142“ i „143“ dobila su ime „Polana“ i „Adria“. Sve rezultate iz područja astronomije znanstvenici su objavljivali u časopisu „Astronomske novosti“, a od 1871.u „Godišnjim izvještajima c. i kr. Mornarice“, kao i „Arhivu za pomorstvo“, koji od 1873. izlazi jednom mjesečno pod nazivom „Priopćenja s područja znanosti o moru“ sve do 1914. godine.

Godine 1878. pokrenuta je i telegrafska služba za prognozu vremena, koja je svakog dana izdavala vremenske karte za cijelu Europu. Uređenje vlastite telegrafske stanice u službenoj zgradi omogućilo je prenošenje i primanje meteoroloških podataka iz Venecije, Pesara, Brindisija i Korfua. Tako su nastajale još preciznije prognoze vremena za Jadran. Osim prikupljanja oceanografskih i hidrografskih podataka, na oba putovanja brodova na zadatku obavljeno je i određivanje relativne težine pomoću njihala. Uopće, mnoge od tih znanstvenih djelatnosti bile su temelj današnje biologije mora. Posebno plodonosan bio je Odjel za instrumente, gdje su kroz suradnju nekoliko pomorskih časnika otkrivena mnoga poboljšanja pri ugrađivanju kompasa na željezne brodove, kao npr. Peichlov kompas s univerzalnom kompenzacijom, koji je u konačnom obliku postao propisani kompas u Carskoj i kraljevskoj mornarici.

Jedna od važnih zadaća Hidrografskog zavoda bilo je označavanje podneva pomoću električki aktiviranog balona s Kaštela, kao i pucanj topa u svrhu usuglašavanja kronometara na brodovima. Kasnije je uslijedila modernizacija.

Među najvažnije zadaće Spremišta pomorskih karata ubrajalo se nadopunjavanje i aktualiziranje stanja pomorskih karata. To je zahtijevalo, kao i većina znanstvenih zadataka, suradnju s flotom, u kojoj je Hidrografski zavod slovio kao nalogodavno tijelo i on je objavljivao prikupljene rezultate, dok su ratni brodovi na zadatku obrađivali podatke.

Zahtjevi plovidbe na parni pogon posebno su u prvoj polovini 19. stoljeća prisilili susjedne države na Jadranu i Sredozemlju da provedu mjerenja obale. Dok je jadranska obala velikim dijelom bila u posjedu venecijanske republike, iz vlastitog interesa se sprječavalo objavljivanje boljih i točnijih pomorskih karata.

Tako se jezgra Odjela za karte temeljila na radovima iz 1825. godine, a sastojala se od 2 lista generalne karte, 20 obalnih karata i 7 listova sa slikama panorama,izrađenih u malom mjerilu i opremljenih nedovoljnom, često netočnom hidrografijom. Za ono vrijeme kad su nastale i kada se još jedrilo uz pomoć peljara, te karte su bile dovoljne, ali za nadolazeće doba parobroda bile su potpuno neprikladne. Tako je u jesen 1859. zatraženo od poručnika linijskog broda Tobiasa v. Österreichera premjeravanje (tzv. mapiranje, sondiranje itd.), u to vrijeme još austrijske, venecijanske obale od ušća rijeke Po do ušća Piave, uključujući i cijelo područje lagune. Mornarica je, osim brojnih suradnika, na raspolaganje stavila i ratni parobrod „Alnoch“ i 2 bragoca. Iz rezultata tog mjerenja nastala je „Karta venecijanske lagune, nakon mjerenja 1860.“ u mjerilu 1:57.600, u 800 primjeraka za pomorsku i vojnu uporabu.

Daljnja mjerenja obale nisu bila poduzeta. Tek nakon što je kontraadmiral Freiherr von Wüllersdorff preuzeo ministarstvo trgovine, zahvaljujući tom vojnom stručnjaku ponovno je pokrenut premjer obale. Vodstvo novog mjerenja istočne obale u proljeće 1866. ponovno je povjereno Tobiasu v. Österreicheru, koji je u međuvremenu bio promaknut u kapetana fregate, a za mjerenje su naizmjence bili zaduženi brodovi „Fiume“, „Trieste“ i „Gorzkowsky“.

Iz straha zbog mogućeg rata kao i zbog političkih razloga, naposljetku je dopušteno mjerenje samo Fažanskog kanala, koji je bio predviđen kao okupljalište flote. Rat je 1866. godine prekinuo hidrografsku djelatnost, koja je u razdoblju između listopada 1866. i listopada 1870. bila privedena kraju. Tu su spadali istarski, dalmatinski i albanski dijelovi obale zajedno s otocima. Rezultat ove višegodišnje djelatnosti bilo je 167 karata, 137 hidrografskih listova i 40 planova luka, kao i velik broj meteoroloških promatranja. S tim velikim znanstvenim postignućem moglo je početi iskorištavanje karata. Prva je bila obalna karta „Pola“ (Pula) br. 4 iz listopada 1868., koja je objavljena 1870. Uslijedilo je 57 planova luka i 3 obalne karte u omjeru 1:40.000, odnosno 1:100.000.

Daljnje mjerenje obale u Dalmaciji uslijedilo je 1907., 1908. i 1909. godine. Razlog je bio povećanje broja plovidbi u otočnim područjima i veći gaz novih brodova. Mjerenje je obuhvaćalo područje austrijske obale od rta Ploče (Planka) do otoka Molat-Vir (Melada-Puntadura) na sjeveru. To je bilo jedno od posljednjih mjerenja obale starog austrijskog carstva. Ratna mornarica stavila je na raspolaganje brodove „Najada“, „Dromedar“ (polagač mina, porinut 1890. u Puli) i „Trabant“ (torpedno plovilo, porinut 1890). Vodstvo operacije preuzeo je poručnik linijskog broda Arthur Catinelli Edler von Obadich-Bevilaqua. Osim toga, cijela ekipa bila je u uskoj vezi s komisijom za Jadransko more Akademije znanosti i umjetnosti i Središnjim meteorološkim zavodom. Fizikalna istraživanja Jadranskog mora provodila su dva profesora Mornaričke akademije, Julius Wolf i Josef Luksch. Ti podatci obuhvaćali su izvješća o morskim strujama, temperaturi, salinitetu i gustoći mora koja su bila dana na raspolaganje Komisiji za Jadransko more.

Kao rezultat mjerenja obale nastalo je 6 pomorskih karata u mjerilu 1:40.000 i dva posebna plana šibenske luke i kanala, kao i Prokljanskog jezera i rijeke Krke.

Austrijske pomorske karte bile su vrlo dobre i da još i danas služe kao osnove hrvatskim i talijanskim pomorskim kartama.

Nadalje je, na zahtjev c. i kr. Ministarstva rata (Odjel mornarice), na temelju najnovijih podataka, uslijedilo izdavanje „Priručnika za jedrenje na Jadranskom moru“. Podjednako važna izdanja te službe bili su „Oglas za pomorce“ i „Hidrografske vijesti“, koja su predstavljala autentičan materijal za ispravljanje postojećih pomorskih karata i nautičkih priručnika koji su već bili u uporabi. U tom smislu mora se spomenuti uredništvo i izdavanje pulskog mjesečnog časopisa „Priopćenja s područja znanosti o moru“ pokrenutog 1873.

Hidrografski zavod je propašću Austro-Ugarske Monarhije 1918. doživio istu sudbinu kao i mnoge druge institucije u ratnoj luci u Puli. Astronomski instrumenti i službene knjige bili su preneseni u Trst, a Zavod je preimenovan u Talijanski kraljevski hidrografski institut. Institut je do 1943. godine bio pod upravom talijanske Ratne mornarice. Aktivnost toga tako slavnog istraživačkog mjesta bila je ograničena samo na meteorološka i magnetska mjerenja.

Konačni, smrtonosni udarac Institutu zadale su bombe englesko-američke avijacije koje su uništile njegov najveći dio. Jedino je lijevo krilo sa zvjezdarnicom ostalo sačuvano.

150 instrukcijskih i misijskih putovanja pojedinih austrijskih ratnih brodova u godinama nakon toliko uspješne ekspedicije „Novare“ uopće ne odgovara uobičajenim zadacima jednog vojnog plovila. Kod određivanja zadataka najčešće su u prvom planu stajale ekonomija, vanjska politika i diplomacija. Isto tako, i istraživanje povijesne prošlosti i predviđanja daljnjeg razvoja posjećenih zemalja bila su vrlo zanimljiva. Tijesna suradnja carske Akademije znanosti s mornaricom omogućila je putovanja, kao i prilagođavanje učenjaka i posebnih sprava za njihove znanstvene zadatke.

Bruno Dobrić

Mornaričko-tehnički odbor

Mornaričko-tehnički odbor (Marine-technisches Komitee) osnovan je 1880. kao savjetodavno tijelo Mornaričkog odsjeka pri Ministarstvu rata u Beču za pitanja brodogradnje, strojarstva, topništva, torpeda, podmorskog miniranja, tehnologije i elektronike, hidrografije i navigacije.

Bio je to moderan vojno-pomorski znanstveno-tehnički zavod, koji je imao zadaću pratiti pomorsko-tehničke znanosti, koristiti se njihovim napretkom za potrebe c. i kr. Mornarice, iskušavati nove tehničke izume i prijedloge, predlagati i provoditi pokuse, praviti nacrte (npr. brodova i podmornica) i sastavljati pomorsko-tehničke propise te izdavati stručna tehnička mišljenja o predmetima koji su tako bili isprobani.

Godine 1912. u Mornarici su bila zaposlena 122 inženjera, od toga 97 u Arsenalu i u Mornaričko-tehničkom odboru (npr. 1909. u Mornaričko-tehničkom odboru bila su zaposlena 22 inženjera).

Odbor je imao dvadesetak zaposlenih inženjera brodograđevne, strojarske, elektrotehničke i topničke struke te specijalizirane tehničare. Bila je to najviša stručna institucija za tehnička pitanja u Mornarici, sastavljena od 8 odjela: I) Brodogradnja; II) Strojarstvo; III) Topništvo; IV) Torpedništvo; V) Morsko minerstvo; V) Tehnologija i elektrotehnika; VII) Hidrografija i navigacija; VIII) Mornarička knjižnica.

Odbor je poticao razvoj vojno-tehničkih istraživanja; npr. 1911. u Arsenalu je konstruiran prvi austrougarski pomorski zrakoplov, a 1915. – 1916. prva pokusna torpedna brodica na zračnom jastuku. Izrađivale su se tehničke studije i nacrti plovila i drugih tehničkih naprava, a od 1911. g. u njemu je djelovala postaja za ispitivanje hidroaviona koju je vodio hrvatski mornarički časnik Viktor Klobučar <LINK na Mornaričko zrakoplovstvo>. U njoj su organizirani Fotografska služba i Fotolitografski zavod, u kojima su za potrebe objavljivanja službenih priručnika fotolitografskim postupkom izrađeni predlošci nacrta strojeva.

U Odboru je za objavljivanje pripremljeno više od osamdesetak službenih priručnika, od kojih pojedini sadrže tehničke nacrte dijelova naoružanja i strojeva. Jedan od zahtjevnijih izdavačkih projekata Odbora bilo je izdavanje službenog priručnika za obučavanje posada ratnih brodova u rukovanju torpedom  (Torpedo-Unterricht, Pula 1902. – 1910.); objavljeno je 6 svezaka.

Odbor je bio dužan obavješćivati Ministarstvo rata o rezultatima izvedenih pokusa i o njihovoj praktičnoj primjeni. Za tu je svrhu imao fizikalni laboratorij (u sklopu Odjela za tehnologiju i elektroniku). Rezultati u Puli izvođenih pokusa i istraživanja, kao i u to vrijeme aktualna značajna svjetska istraživanja i otkrića u pomorsko-tehničkim znanostima objavljivani su u stručnom časopisu Mornarice Mittheilungen aus dem Gebiete des Seewesens /Priopćenja s područja znanosti o moru/. Mornaričko-tehnički odbor izdao je 14 godišta tog časopisa.

Talijanskim vojnim zaposjedanjem Pule 5. studenoga 1918. prestaje djelatnost ove znanstveno-tehničke ustanove c. i kr. Mornarice.

Bruno Dobrić

C. i kr. Strojarska škola i druge škole za pripadnike Mornarice u Puli

U dobro organiziranim školama Mornarice i u školama za radnike u Arsenalu obrazovali su se pripadnici Mornarice, koji su ovdje sticali tehničko-strojarska i druga znanja, koja su im i kasnije koristila.

Vili A. Bačić navodi da je “sustav škola Ratne mornarice bio je opsežan i razgranjen. Pored Strojarske škole, autor navodi da su u Puli djelovale i sljedeće škole za pripadnike Mornarice: “Škola za pomorske aspirante, Školski brod za kadete s jednogodišnjim teoretskim tečajem, Škola za intendantske pripravnike na brodu Bellona, Topnička škola na hulkovima s tečajem za pomorske častnike, dočastnike i mornare, Minarska i torpedna škola s tečajem za pomorske častnike, dočastnike i mornare, Minarski školski brod bio je (…) i škola za telegrafsku granu.” (Bačić, V. A., Poviest prvoga svjetskog rata na Jadranu, Zagreb 1945.)

U Školu za mornaričke aspirante u Puli  mogle su se upisati osobe s položenom velikom maturom koje su položile prijemni ispit. Školovanje je trajalo godinu dana, a program obuhvaćao specijalističke predmete, poput onih koji su se predavali tijekom dvije završne godine na Mornaričkoj akademij u Rijeci, te praktične vježbe. Nakon položenog ispita bili su imenovani mornaričkim kadetima.

C. i kr. Strojarsku školu osnovao je Mornarički odsjek u Beču kao stručnu školu. Sastojala se od Škole za strojarske dočasnike i Škole za učenike (pitomce) strojarstva. Školovanje za dočasnike trajalo je godinu dana, a predavači su bili inženjeri strojarstva i elektrotehnike (Burstyn, , kemičar zaposlen u Arsenalu i strojarski tehničari.  Školovanje pitomaca trajalo je 3 godine, a nastavu su držali dočasnici (teoretski dio) i majstori zaposleni u Arsenalu, gdje je održavan praktičan rad sa strojevima.   Upisivali su je učenici od 14. do 17. godine sa završenom pučkom školom koji su položili prijemni ispit. Škole su bile vrlo dobro organizirane, imale su visoku kvalitetu nastave. Nakon primanja u školu, školovanje pitomaca je bilo na teret države, zbog čega je uvijek bilo puno kandidata za upis. Ove škole djelovale su od 1870. godine do Prvog svjetskoga rata. God. 1912. Strojarsku školu pohađalo je 654 učenika.

Strojarska škola je od 1876. do 1915. godine objavila 13 pomorsko-tehničkih udžbenika, pretežito brodskog strojarstva, a druge vrste udžbenika nastale su iz potrebe prilagodbe pojedinih predmeta za pomorsko obrazovanje; npr. udžbenici iz kemije, fizike i matematike trebali su prilagoditi ovaj predmet vojno-pomorskim potrebama dočasnika i tehničara Mornarice.

Najstariji udžbenik nosi naslov Leitfaden für den Unterricht an der Maschinenjungen- und Machinen-Unteroffiziers-Schule S. M. Kriegs-Marine (Upute za školsku obuku na Školi za strojarske dočasnike i Školi za učenike strojarstva c. kr. Ratne mornarice), u dva sveska (1876.-1877.; 2. izdanje objavljeno je 1885.).

Na većini udžbenika na naslovnici je naznačeno da su „tiskani kao rukopis“ tj. da su dostupni  samo pripadnicima c. i kr. Mornarice (za internu uporabu); stoga nije bilo dozvoljeno njihovo raspačavanje putem knjižara.

Škola je bila na glasu kao najbolja viša vojno-tehnička škola Monarhije, čemu je pored nastavnika, znatno doprinijela uprava ove škole. Velike zasluge ima Hrvat Vitus (Vito) von Vonćina (Volosko, 1867. – Graz, 1935.), koji je bio upravitelj škole od 1912. do 1914. godine.

Na školi su predavali najbolji inženjeri strojarstva, elektrotehnike, kemičari i drugi pripadnici Mornarice. Navodimo neke od njih:

Inženjer strojarstva Richard Totz rođen je 1861. u Beču, a 1881. stupio je u Mornaricu. Bio je inženjer strojarstva u Mornarici u Puli i nastavnik na Strojarskoj školi. U Puli je Mornarica objavila njegov udžbenik brodskog strojarstva “za strojarske škole c. i kr. Mornarice” (Lehrbuch für den Unterricht an den Maschinenschulen der k. u. k. Kriegsmarine), u dva sveska (tekst i atlas koji sadrži tehničke crteže strojeva) u dva izdanja (1895. i 1899.).

Viši strojarski inženjer Hugo Herrmann (r. 1863.) stupio je 1883. u c. i kr. Mornaricu u kojoj je služio do kraja rata. Predavao je na Strojarskoj školi. God. 1908., prilikom njegovog službenog posjeta New Yorku, američko udruženje tehničara Railrod Club njemu u čast priredilo je svečanu večeru kojoj je prisustvovao i Nikola Tesla (Polaer Tagblatt, 11. 9. 1908.). Strojarska škola je 1905. objavila njegov udžbenik o brodskim strojevima, strojarskoj službi i poznavanju materijala s atlasom (tehnički crteži strojeva).

Viši inženjer strojarstva Johann (Hans) Nawratil (r. 1868.) na Strojarskoj je školi bio voditelj stručnih predmeta. Strojarska škola je 1915. objavila njegov udžbenik o brodskim strojevima s atlasom (112 tabli s crtežima brodskih strojeva).

Scroll to Top