Dieter Winkler (Beč)

Austrija je još 1835. uz postojeći arsenal u Veneciji planirala graditi ratnu luku u Puli, što je tadašnji zapovjednik mornarice odbio zbog nezdrave klime, manjka infrastrukture i velikih troškova. Nadvojvoda Friedrich ponovno je 1846. predložio Pulu kao sjedište Jadranske divizije, te su 1847. godine u Puli podignuta prva skladišta za brodsku opremu, a 1850. predložen je osnutak podružnice venecijanskog arsenala u Puli. Opsežni planovi iz 1852. slijedećih su godina mijenjani, ali su radovi napredovali, te je 9. prosinca 1856. car Franjo Josip I. svečano položio kamen-temeljac Pomorskog arsenala.

Od 1861. godine rad na brodovima sve se više prebacivao iz Venecije u Pulu. Kada je 1866. Venecija pripala Italiji, pulski Arsenal postao je glavno središte za održavanje austrijske ratne flote u kojemu su građeni i popravljani brodovi i manja plovila, održavani brodski trupovi, strojevi, oružje i drugi sustavi, a ujedno su skladištena potrebna tvariva. Na otoku Uljanik nalazili su se dokovi i navozi brodogradilišta, radionice, skladišta, stanica za ispaljivanje torpeda i drugi objekti.

Arsenal se protezao na 3.270 m obale, duljina molova iznosila je 578 m, mreža tračnica unutar Arsenala bila je dugačka više od 8 km, a vodovod 4 km.

Tijekom rata broj stalno zaposlenih u Arsenalu nije prelazio 2.570, a kakvoća radova se smanjila, jer je dio radnika bio pozvan u vojsku. Arsenal je do 1918. ipak uspio održavati sve brodove, kao i podmornice njemačke Carske mornarice stacionirane u Puli. Od 1856. do 1918. u Arsenalu su izgrađeni jedan linijski brod, tri oklopnjače, jedan oklopni krstaš, četiri lake krstarice, tri topovnjače, dva torpedna broda, 42 torpiljarke, četiri podmornice, jedan minopolagač i niz manjih brodova. Ujedno su popravljani brojni ratni brodovi, te je izgrađen niz manjih plovila.

Ulaskom talijanskih vojnih postrojbi u Pulu 5. studenog 1918. prestalo je djelovanje Pomorskog arsenala.

Već je 1835. godine komisijskim protokolom Dvorskog ratnog vijeća predloženo da se Pulu uredi kao još jednu ratnu luku (pored glavne ratne luke – Venecije; op. ur.). Tadašnji zapovjednik mornarice, markiz Paulucci, nije se s time slagao, te je taj prijedlog odbio zbog nezdrave klime i manjka infrastrukture. Ujedno je trebalo prokopati ulaz u luku od uvale Vergarola do uvale Val di Fuora. Zbog velikih troškova tog projekta (oko 150 tisuća guldena), koji su svojedobno već bili planirali i Francuzi, od njega se odustalo. Pula je u najboljem slučaju mogla služiti kao pomoćno sidrište za zaštitu brodova kod nevremena.¹

Tek je 1846. zapovjednik mornarice nadvojvoda Friedrich obnovio prijedlog da pulska luka bude uporište Jadranske divizije. Za brod koji će biti stalno nazočan u Puli (Stationsschiff) određena je fregata “Guerriera”. Tako je 1847. na zemljištu koje je na raspolaganje dala gradska uprava počela gradnja prvog natkrivenog skladišta za održavanje i skladištenje brodske opreme i rezervnog materijala. Slijedio je obalni zid s dvije platforme za čišćenje brodskog dna s vitlima i bitvama te kameni mol. To je bio početak, a uskoro su slijedili drugi objekti (v. prilog A na kraju knjige).²

Konačno je 20. studenog 1850. zapovjedništvo flote priopćilo okružnom zapovjedništvu u Veneciji da će se i u Puli urediti mornarički arsenal (Marine-Etablissement).³

U siječnju 1852. predočeni su opsežni planovi za gradnju novog Pomorskog arsenala u Puli (sl. 2). Njegova glavna namjena bilo je održavanje i popravljanje jedrenjaka carsko-kraljevske flote. U projektu se spominju i dijelovi zemljišta koje je trebalo nasipati. Radilo se o dva velika nasipa u dubokoj vodi, s temeljima širine 65 stopa (19,8 m), od kojih bi jedan, koji bi počinjao na otočiću Sv. Petar (Scoglio S. Pietro), štitio suhe dokove i navoze od morskih struja, dok bi drugi, koji bi se protezao od kopna, zatvarao veliku luku i štitio je od bure i plime. Iz priloga B vidljivo je kolike je količine zemlje trebalo iskopati i nasuti da se pripravi gradnja Arsenala.

Planirano je da će troškovi gradnje obaju nasipa iznositi oko dva milijuna guldena.⁴

Planirani Arsenal činila bi dva velika dijela: zapadni za novogradnju i popravke ratnih brodova, a istočni za skladištenje materijala kojim su se opremali brodovi, ili bi ga se skladištilo kad su brodovi bili u raspremi. U prvom od tih dvaju dijelova planirano je šest natkrivenih navoza za gradnju i dva suha doka, a iza njih bi se nalazile radionice i skladišta. U drugom dijelu Arsenala trebalo je tijekom sljedećih šest godina sagraditi pet natkrivenih spremišta za brodove srednje veličine, skladište za jarbole, radionice, skladišta za opremanje i raspremanje brodova, unutarnju luku i dvije upravne zgrade. Istodobno s objektima Arsenala trebalo je sagraditi vanjski zid oko Arsenala, a u istočnom dijelu nalazilo bi se i spremište topova.

Kako se već 1852. postavljalo pitanje hoće li brodovi na vijak posve zamijeniti jedrenjake, moralo se misliti i na gradnju radionice za popravak strojeva.

Konačno je carsko-kraljevskom vojnom zapovjedništvu 15. lipnja 1852. predočen detaljni prošireni projekt u osam točaka:

1. Izradba cjelokupnog plana, prema kojemu je trebalo graditi Arsenal, povjerena je tadašnjem dopukovniku i savjetniku admiraliteta Carlu Moeringu. Plan je uključivao i gradnju cesta, zidova oko Arsenala, zidane obale i molova te cisterni za vodu.

2. Miniranje na mjestima na kojima je trebalo sagraditi dva suha doka i šest natkrivenih navoza. Glavnu crpku pokretao bi vertikalni parni stroj snage 50 KS. Strojarnica je trebala biti dograđena uz natkriveno brodsko spremište br. I. Spremišta od br. III do VI imala bi kopnene i podvodne slazove, a spremište br. II bilo bi uređeno kao natkrivena stolarska radionica.

3. Radionice za gradnju jedrenjaka, te gradnja velike kovačnice i ljevaonice, kao i dvije dizalice i jednog parnog čekića. Posebno se spominje potreba za kovačnicom za izradu kotlova i brodskih kuhinja. Bile su potrebne i radionice za bravare, limare, stolare, tokare, majstore za izradu kormila, majstore za izradu snasti (konopa), bačvare, kožare, slikare, ličioce, jedrare i izrađivače zastava.

4. Radionice za izradu brodica, spremišta za brodice te radionice za izradu jarbola i prečki.

5. Spremišta za drvo i osnovne materijale: bila je riječ o skladištima svih vrsta drveta i spremnicima za ugljen.

6. Šest skladišta za opremu, opremljenih protupožarnom zaštitom.

7. Zgrada zapovjedništva Arsenala, zgrada intendanture, zgrada uprave za topništvo, navigacijska škola i zgrada za čuvanje maketa, stražarnice, kupaonice itd.

8. Pet natkrivenih spremišta za brodove na suhom u sredini Arsenala i pet na istočnom krilu, s nasipima ispred njih.

Ukupni troškovi su narasli i planirano je da će iznositi oko osam milijuna guldena. Gradnja Arsenala trebala je trajati od šest do osam godina. U projektu je spomenuto i pitanje hoće li na raspolaganju biti dovoljno kvalificiranih radnika i smještaj za njih.⁵

Car Franjo Josip I. zapovjedio je 15. kolovoza 1852. glavnoj upravi opkoparstva (inženjerstva, General-Genie-Direktion) neka detaljno prouči ovih 49 planova izgradnje, a zapovjedništvo mornarice također ih je trebalo provjeriti i predložiti moguće promjene i preinake. Konačno je odlučeno da će se pojedini objekti Arsenala iz financijskih razloga izvesti u skromnijem opsegu. Ujedno je preporučeno da se sagradi kosina za izvlačenje brodova i jedan plutajući dok (Balance-Dock).

Gradnju nije usporavao samo opseg projekta, nego i velik broj raznih institucija koje su odlučivale o gradnji. Početak radova nije ubrzala ni carska odluka od 12. travnja 1850., u kojoj se navodilo “da će ratna luka Pula biti glavna postaja austrijske mornarice, da u istoj treba smjestiti raspremljene brodove i izgraditi zgrade za spremanje materijala za opremanje tih brodova, koje se može u najkraćem mogućem roku ponovno opremiti za isplovljavanje, da u Puli treba sagraditi suhe dokove i brodogradilišta, ukratko sve što je potrebno u skladu s najnovijim postignućima tehnike, kako bi se mogli izvoditi popravci i novogradnja ratnih brodova.⁶

Izvještaj od 10. kolovoza 1854., koji su potpisali feldmaršal grof Wimpffen i kapetan fregate Moering, jasno daje do znanja da gradnja pulskih utvrda ima prioritet. Tako je u veljači 1853. djelomice prekinut rad na arsenalskim objektima u Puli. Dva bitna projekta bila su izgradnja vodovoda od izvora FranzCaroline za opskrbu vodom Arsenala i mornaričke vojarne, koji je zamijenio planiranih šest cisterni za vodu, te gradnja suhog doka.

Tijekom godina koje su uslijedile sve je jasnija odluka o gradnji plutajućeg doka: u veljači 1856. za tu su gradnju bili zaduženi newyorški inženjeri John i A. Hamilton Gilbert. Troškovi su proračunani na 532.043 guldena.⁷

Konačno je Arsenal napredovao već toliko da ga se moglo pokazati i caru.

Tako je 9. prosinca 1856. svečano položen kamen temeljac Pomorskog arsenala u nazočnosti carskog bračnog para. Car Franjo Josip i carica Elizabeta (sl. 3) stigli su u Pulu u 8 sati ujutro na palubi parobroda na kotače “Elisabeth”. Brod su pratili parobrodi “Lucia” i “Prinz Eugen”, na kojima su bili i drugi članovi dvorske svite, nadvojvode Ferdinand Maksimilijan (sl. 4) i Leopold (careva braća) i kraljević Karlo od Bavarske. Na molu u Puli dočekali su ih zapovjednik luke i tvrđave kapetan bojnog broda Josef vitez Pöltl, gradski namjesnik Von Mertens, pulski gradonačelnik te predstavnici svih civilnih i vojnih institucija. Put je vodio goste kroz špalir mornara i vojnika do kapelice, gdje je uslijedilo simbolično polaganje njenog kamena temeljca.

Poslije mise koju je održao biskup porečko-pulske biskupije monsignor Peteani carski par se uputio do mjesta gdje je trebalo položiti kamen temeljac Arsenala (sl. 5).

Tekst zapisa o polaganju temeljnoga kamena je glasio:

“Prošlo je tisuću i osamsto godina otkako su se na obalama Jadrana, koji je povezivao narode, tisuće ruku trudile kako bi rimskom moćnom brodovlju i njegovoj rascvjetaloj trgovini priredili sigurno i dobro smješteno uporište. Mlado sjeme je brzo raslo i jačalo zahvaljujući krutom, ali snažnom rimskom jedinstvu, koje je pružalo zaštitu i snagu. Pula je utonula u zaborav tek kad je propala rimska moć, i naši stanovi leže na ruševinama nekadašnje veličine.

Ipak sada, kad je Pula postala dio naše moćne države, koja je svjesna svoje snage, koju koristi i širi, sad nakon dugog sna, ponovno se budi u zapuštenim prostorima ono što je rimska dalekovidnost nekoć prizvala u život. Austrijski poduzetni vladar shvatio je važnost ove praktične luke i na njegovu inicijativu Pula će ponovno kao nekoć slati svoje zastave (plamence) u sve vjetrove, istodobno ih štiteći i podržavajući.

Ovaj kamen treba pokazati sljedećim pokoljenjima da je u godini tisuću osamsto pedeset i šestoj, devetog dana prosinca, car Franjo Josip I. svojom rukom položio temelj za gradnju moćne oružarnice za sve jaču flotu svojeg carstva, a u njoj i blagoslovljenu klicu koja treba ponovno procvasti u lučki grad kojem su nekoć zavidjeli.

Pod vodstvom zapovjednika austrijske flote, nadvojvode Ferdinanda Maksimilijana, ponovno se trudi tisuće ruku kako bi stvorile djelo, koje će se podići na veličanstvenim ruševinama povijesti, nadaleko blistavo uporište za pomorsku moć Austrije.

Neka Svevišnji štiti i blagoslovi kako početak tako i kraj ovog poduhvata.” Na zapisu slijede potpisi.

Kad je temeljni kamen uzidan, podignuta je carska zastava kao znak za početak pozdravne kanonade sa svih brodova i utvrda u i oko Pule. Kraj ceremonije bili su pjevanje ambrozijanske zahvalnice i vojni mimohod pred carem. Vladar je zatim obišao linijski brod “Kaiser” u gradnji na otoku Uljaniku te nekoliko objekata koji su se gradili u Puli, među kojima i veliku mornaričku vojarnu. Zatim je obišao fregatu, zastavni brod “Schwarzenberg” i fregatu “Venus”.

Carica je u pratnji gradskog namjesnika i gradonačelnika u međuvremenu obišla značajne objekte u Puli, te se u jedan poslijepodne vratila na parobrod “Elisabeth”, gdje je održan prijam za sve uzvanike.

Poslije ručka je Franjo Josip posjetio neke od pulskih tvrđava. U 18 sati priređena je dvorska zakuska na palubi ratnog parobroda “Elisabeth”, a vrhunac proslave bilo je svečano osvjetljavanje pulske Arene.

Carski par se nakon toga uputio u gradsko kazalište, gdje su od 20 sati održane dvije predstave s laičkim glumcima, pomorskim časnicima i časnicima kopnene vojske s njihovim damama. Njihova Visočanstva i druga publika oduševljeno su pljeskali predstavama.

Još prije ponoći vladarski par je s malom flotilom napustio Pulu, kako bi po lijepom vremenu i u noći obasjanom mjesečinom krenuo prema Veneciji, kamo je stigao oko podneva sljedećeg dana. Odatle je 3. siječnja 1857. otputovao u Milano.⁸

Tijekom 1858. i 1859. uslijedila je gradnja plutajućeg doka.⁹

Najprije je bazen produbljen na 11 stopa (3,35 m). Crpke su stigle iz tršćanskog brodogradilišta Stabilimento Tecnico Triestino, a iz SAD-a hidraulična lokomotiva, koja je trebala vući brodove iz plutajućeg doka na navoz i natrag.

Plutajući dok konačno je porinut 2. srpnja 1859. u Trstu i dotegljen u Pulu mjesec dana kasnije. Slijedila su ploveća vrata doka, također sastavljena u Trstu. Dne 24. prosinca 1859. postavljeni su posljednji parni strojevi i pumpe, te je dok pušten u pogon.¹⁰ Prvo probno dokiranje linijskog broda “Kaiser” uslijedilo je 24. veljače 1860. godine (sl. 6). Od tog prvog uspješnog dokiranja do 1871. – u samo 11 i pol godina – dokirana su 154 broda: 13 u 1860., 13 u 1861., 11 u 1862., 10 u 1863., 14 u 1864., osam u 1865., 30 u 1866., 11 u 1867., deset u 1868., 17 u 1869., 11 u 1870. i šest u 1871. godini.¹¹

Već od 1861. rad na brodovima sve se više iz Venecije prenosio u Pulu. U radionicama Arsenala bilo je zaposleno ukupno 318 radnika (57+205+56), u radionici kompasa 198, u šivaonici jedara 167, u radionici snasti 384 i u oružarnici 170.

Dne 7. siječnja 1861. zapovjeđeno je da radionice jedara i snasti trebaju ostati tamo gdje jesu, ali su prostorije za popravak oružja i radionice kompasa postale strojarske i stolarske radionice. Glavno skladište drugačije je podijeljeno. Dne 5. rujna 1862. postavljen je zahtjev za uređenje kemijskog laboratorija, u kojemu su se trebali ispitivati razni materijali. Laboratorij je vodio mornarički kemičar Franz Ginzkey, otac poznatog austrijskog književnika Franza Karla Ginzkeya (Pula, 1871. – Beč, 1963.).

Tijekom 1864. i 1865. nastavljeno je širenje pulskog Arsenala. Radionica kotlova dobila je portalne dizalice, na otoku Uljaniku uređena je crtaonica, a na molu za topništvo postavljena je jedna željezna dizalica, kao i velika tronožna dizalica za ukrcavanje kotlova. Izgrađena je zgrada uprave Arsenala, novo spremište za brodice, natkrivena skladišta ugljena kod poluotoka Sv. Petar, a brodska kovačnica preseljena je u natkrivenu radionicu (sl. 7).

Od 1866., kad je Venecija pripala Italiji, pulski je Arsenal postao glavno pomorsko i tehničko središte ratne mornarice te glavno spremište za opremu flote s potrebnim materijalom i provijantom. Zadaće tog glavnog brodogradilišta nisu bile samo novogradnje i pregradnje brodova, drugih plovila, brodica i šlepova (peniša), popravci brodskih trupova, strojeva, naoružanja i druge opreme, nego također nabavka i izradba, spremanje i konzerviranje potrebnih materijala.

Sljedeći koraci obavljeni su od rujna 1869. do rujna 1870.: u Arsenalu je dovršena velika ljevaonica, čija je gradnja počela 1866., zatim zgrada s radionicama za popravak topova, topovska hala, muzej i upravna zgrada odjela za topništvo, koja je sagrađena na ostacima zida radioničke zgrade br.12 (v. prilog B1 i B2 na kraju knjige), koja je stradala u požaru 1867. godine.

Na otoku Uljaniku predane su 1870. na uporabu parna pilana i radionica za obradu željeza, čija je gradnja počela 1867., te velika zgrada (gradnja je počela 1869.), gdje su u prizemlju bila skladišta za potrebe doka i protupožarna sredstva, a na prvom katu uredi i crtaonica.

Godine 1870. dovršena su i tri skladišta za brodograđevno drvo, daske i grede.¹² (sl. 8) U topničkom arsenalu Valelunga dovršeno je 1869. spremište baruta, čija je gradnja počela 1868. Proširena je i produljena mreža željezničkih tračnica u opremnom dijelu Arsenala.

Kad je 15. rujna 1870. dovršen suhi dok, u njemu je već 26. studenog dokirana oklopna fregata “Prinz Eugen”.¹³

Objekti dovršeni do rujna 1871.:

U opremnom arsenalu (dijelu Arsenala namijenjenom za opremanje brodova – op. ur.): dvorana za strojeve i montažu, zajedno s odjelom za kotlove. Zgrada br. 21 s kovačnicom bakra, limarijom, stolarskom radionicom modela i skladištem uprave odjela strojeva. Također i zgrada br. 38 s deset odvojenih natkrivenih skladišta za lako zapaljive materijale, zatim portirska zgrada sa stražarnicom br. 29, skupine zgrada br. 16 i 19 sa spremištem za vagone, radionicom za izradu brodica, priručnim skladištima, upravom odjela brodogradnje i školom za buduće majstore.

Poslije polaganja cijevi uvedena je 19. kolovoza 1871. plinska rasvjeta za cijeli Arsenal.

Na otoku Uljaniku dovršen je vodovod za sve objekte.

Godina 1872. značajna je zbog raznih preinaka i dogradnji u opremnom arsenalu, poput zgrade br. 4 (uprava odjela za pregradnju), zgrade br. 12 (arsenalska komisija, lučko skladište i vatrogasci), zgrade br. 14 (skladište topova) i skupina zgrada br. 14 (radionice snasti i jedrilja) (v. prilog B1 i B2).

Godine 1872. dovršene su zgrade br. 17 (izrada jarbola i vesala) i br. 18 (izrada brodskih strojeva i stolarska radionica za izradu klupa, glodalice, bravarnica i kovačnica).

Unatoč velikim poteškoćama na otok Uljanik konačno je doveden podmorski vodovod.

Godine 1873. dovršena je zgrada br. 4 s objektima uz glavni ulaz u Arsenal, predane su na uporabu zgrade br. 12, 14 i 16, kao i kemijski laboratorij (zgrada br. 25).¹⁴

Na otoku Uljaniku su 30. svibnja 1873. počele pripreme za gradnju drugog suhog doka. Gradnja je počela 1875. (sl. 11), zajedno s još jednim velikim projektom, proširenjem vodovodne mreže na cijelu Pulu.

Vodovod iz 1856. više nije zadovoljavao potrebe proširenog Arsenala, kao ni grada. Postojeća cisterna primala je samo 316 m3 vode, dok se ljeti dnevno trošilo do 1.600 m3, a zimi 1.326 m3. Zato je na Kaštelu počela gradnja velike cisterne, a uz izvor su postavljene nove crpke. Ti su poslovi dovršeni 1876. godine.¹⁵

Tijekom 1883. konačno je završena komplicirana gradnja drugog suhog doka na otoku Uljaniku. Poslije niza godina dovršen je most od rive do otoka Uljanika (sl. 12), koji je predan na uporabu 1884. Na mostu su postavljene i tračnice, te je mreža tračnica na kopnu povezana s tračnicama na otoku. Sljedeće godine proširena je željeznička mreža na otoku i položen drugi kolosijek tračnica na kopnu.¹⁶

Izvještaj iz godine 1885. pokazuje kako je Arsenal narastao i kako se povećao broj odjela od dana polaganja kamena temeljca:

U knjigama zaposlenih upisano je 2.405 ljudi, od čega 74 majstora, 1.511 civilnih radnika, 89 šegrta, 20 krojačica jedara, 306 vojnih radnika, 113 mornara na pomoćnim dužnostima i 292 nosača tereta. Svi su namještenici godišnje u 300 radnih dana primali plaću od ukupno 860 tisuća guldena.¹⁷

Na kopnu su se nalazili sljedeći dijelovi Arsenala:

1. Uredi: Zapovjedništvo Pomorskog arsenala s upravom Arsenala, uprava za opremanje brodova, uprava za brodogradnju, uprava za gradnju strojeva, topnička uprava, uprava za snast, uprava za gradnju na kopnu i vodi, arsenalska komisija i carina.

2. Radionice: brodogradilište za brodice s vlastitim navozom, stolarija, bravarska i kovačka radionica, radionica za izradu kolotura, korita i za bojanje te radionice za izradu jarbola i vesala; hala za gradnju i montažu strojeva (s jednom većom portalnom dizalicom nosivosti 20 tona i jednom manjom nosivosti 10 tona), kovačnica za izradu kotlova (s dvije dizalice nosivosti 20 tona), kovačnica s parnim čekićima (sa šest parnih čekića, najveći težine šest tona, i tri parne dizalice, svaka nosivosti 10 tona), valjaonica za šipkasto željezo; ljevaonica željeza i drugih kovina (s četiri kupolne peći, jednom peći s otvorenim plamenom i pet talioničkih peći te s dvije dizalice nosivosti po 20 tona; kovačnica za obradu bakra, limarija te stolarija za izradu modela; torpedna radionica; radionica za preciznu mehaniku i mehaničke radionice uprave topništva, radionica lafeta (topovskih postolja), kemijski laboratorij, mala prostorija za pripremu ulja; radionice za izradu jedara i snasti; praonica, odjel za gradnju i radionice uprave za gradnju u Arsenalu; radionice i kovačnice za brodove.

3. Skladišta: lučko skladište, spremište vatrogasne opreme (s tri parne vodene crpke), skladište drveta za jarbole i brodogradnju, spremišta za brodice, jarbole i lance, nadstrešnice za zaklon torpiljarki i drveta za gradnju; navoz za torpiljarke s pomičnim poljem, skladište odjela mašinogradnje, spremište za kotlove (s dvije dizalice, svaka nosivosti 20 tona), spremište torpeda i torpedne opreme, topničko spremište, skladište lafeta (topovskih postolja), spremište oružja, skladište električnih dinamostrojeva, skladište za topove (s dizalicom nosivosti 40 tona), skladište jedara i snasti, skladišta za upravu gradnje u Arsenalu, glavno skladište (s potrošnim materijalima za brodove), skladišta ugljena, skladište za opremu i raspremu brodova (sa svim dijelovima opreme i pomičnim inventarom skinutim s brodova i torpiljarki u raspremi), skladišta za lako zapaljive materijale i pet skladišta za raznu opremu.

4. Razno: muzej, zbirka tehničkih uzoraka, škola za arsenalske šegrte, velika dizalica u obliku škara nosivosti 60 tona s mosnom vagom, mjerilo za utonuće/istisninu, kuhinje za namještenike, stražarske kućice i hale za obilježavanje novopristigle robe, hala za preuzimanje materijala kod skladišta za opremu i raspremu, vodovod s crpkama/razdjelnim postajama.

Na otoku Uljaniku nalazili su se sljedeći odjeli:

1. Dokovi i brodogradilišta: dva velika suha doka s plovećim vratima i pumpama, za dokiranje velikih flotinih brodova; drveni plutajući dok s pridruženim plovećim vratima, bazenom i gredama za usmjeravanje te crpkama; skupina kosih navoza na koje se brodove dovlačilo s plutajućeg doka pomoću hidraulične lokomotive; dva velika natkrivena navoza s dvije dizalice nosivosti 40 tona i tri nosivosti 20 tona.

2. Radionice: radionica za obradu oklopa sa strojevima za obradu oklopnih ploča i dvije dizalice nosivosti 25 tona, brodska kovačnica s pomoćnim barakama, brodogradilišna baraka, kovačnica za gradnju željeznih brodova, parna pilana, radionica za pocinčavanje.

3. Skladišta: skladište dasaka, ugljena i opreme za dokove.

4. Razno: crtaonica, postaja za lansiranje torpeda, stražarska kućica, podmorski vodovod koji je dopremao vodu s kopna.

Arsenalu su bili pridruženi i odjeli topništva te morskih mina. Topnički odjel obuhvaćao je laboratorije u deset zgrada, ratno spremište streljiva, četiri mirnodopska skladišta streljiva, skladište granata, odjel za preuzimanje streljiva, odjel za punjenje granata barutom, spremište za prazne granate, spremište za pribor, dvije stražarske kućice i baraku za jelo.

Arsenal je od grada bio odvojen zidom dugim 1.795 metara, a odjel za topništvo ograđen zidom od 320 m. Ukupna duljina zidane obale na kopnu i otoku Uljaniku iznosila je 3.270 m, a duljina raznih molova 578 m. Mreža tračnica unutar cijelog Arsenala bila je duža od osam kilometara, a vodovod je imao četiri kilometra.

Svi zatvoreni objekti u Pomorskom arsenalu imali su plinsku rasvjetu, dok su natkriveni navozi na otoku Uljaniku i otvorene kovačnice za oklopne ploče imali električnu rasvjetu.¹⁸

Godine 1886. zgrada broj 4 dobila je kat, kamo su smještene kancelarije i ured zapovjednika Pomorskog arsenala, a od 1887. pojedine su zgrade i odjeli povezani telefonskim i telegrafskim vodovima (prilog B1 i B2).¹⁹

Tijekom 1891. uredi za gradnju, preinake i održavanje Arsenala spojeni su u novoosnovani središnji Ured za mornaričku kopnenu i vodenu gradnju. Taj je ured ujedno bio zadužen za vodoopskrbu i gradnju mornaričkih objekata u i oko Pule.

Sljedećih godina pripremani su prostori za nove specijalističke grane (odjeli za morske mine, torpeda, gradnju podmornica) te za njihov smještaj na predviđenim prostorima. Tako je broj zaposlenih 1894. narastao na 48 časnika, 84 činovnika, 310 dočasnika i mornara te 3.000 civilnih radnika.²⁰

Godine 1894. dovršena je treća postaja za ispaljivanje torpeda, a 1896. svi su objekti opremljeni aparatima za gašenje požara.²¹

Osim stalnog održavanja i poboljšavanja objekata Arsenala, godine 1900. u dijelu za opremanje brodova sagrađeni su i jedan mol, dug 120 metara, za ukrcavanje i iskrcavanje ugljena te radionice i kancelarije odjela za topništvo. Dio Arsenala namijenjen gradnji brodova dobio je novu radionicu za obradu željeza zajedno s pridruženim pećima i novom kovačnicom.²² Na prijelazu iz 1903. u 1904. dovršen je i stavljen u pogon novi plutajući dok.²³

Godine 1905. dovršena je nova zgrada uprave za torpiljarke, a 1906. nova električna centrala u Pomorskom arsenalu.²⁴

Posljednjih godina prije Prvog svjetskog rata u Arsenalu su, uz uobičajene radove, uređeni radionice i skladišta za nove oružne sustave u fazi iskušavanja, poput podmornica i hidroaviona. Godine 1908. dovršen je plutajući dok za torpiljarke te produljen bazen plutajućeg doka, kako bi se mogao graditi novi čelični dok nosivosti 22.500 tona, a izgrađen je i navoz za porinuće podmornica. Tako je 10. veljače 1909. uslijedilo porinuće U1 (sl. 15), prve podmornice građene u Pomorskom arsenalu, pod američkim nadzorom.

Godine 1909. brodovi su dokirani u plutajućim dokovima br. II, III i IV, te u suhim dokovima I i II, a obavljeno je ukupno 110 dokiranja, što je dokaz velikog porasta učinkovitosti Arsenala.²⁵ Novi plutajući dok br. I – nosivosti 22.500 tona – dovršen je 1910. (sl. 16).

Problem opskrbe gorivom riješen je gradnjom dvaju tankova za naftu kapaciteta 50 tona i jednog kapaciteta 15 tona.²⁶ Tijekom 1912. nadstrešnice za torpiljarke br. 1 i 2 na morskoj strani preuređene su u montažnu halu i radionicu za održavanje hidroaviona.²⁷

 U 1913. nastavljeno je širenje brodogradilišta i sagrađene su dvije nove hale za brodogradnju.

Na prijelazu iz 1913. u 1914. u Pomorskom arsenalu je uz mornaričke časnike i činovnike radilo 96 arsenalskih majstora, 1.086 radnika i 254 arsenalska mornara, ukupno 1.436 ljudi.²⁸

Prije izbijanja Prvog svjetskog rata Arsenal za gradnju i održavanje brodova u Puli predstavljao je glavno mornaričko tehničko brodogradilište ratne mornarice i glavno skladište zaliha materijala potrebnih za opremanje ratne flote. Te su zadaće obavljali pojedini odjeli Pomorskog arsenala, poput uprave za opremanje, uprave za torpiljarke, uprave za snast, uprave za topništvo, uprave za brodogradnju, uprave za strojogradnju, uprave za elektriku, odjela za streljivo i uprave Arsenala.

Uprava za opremanje bila je zadužena za provođenje svih transportnih zadaća u Arsenalu i ratnoj luci, kao i za pokrete brodova, tj. njihov ulazak i izlazak iz dokova, zatim za vođenje knjiga evidencije stanja i količine opreme te za popravke materijala za vezanje brodova, poput sidara, lanaca i plutača. Uprava je bila zadužena za sigurnost i održavanje reda u cijelom Arsenalu uključujući skladišta ugljena. Raspolagala je strojevima potrebnim za izvršenje zadaća, cijelim plovnim parkom Arsenala (parne i motorne brodice, tenderi, šlepovi, peniše, šlepovi za ugljen, teretne peniše i ploveće dizalice). Posebno treba istaknuti veliku ploveću dizalicu nosivosti 240 tona (sl. 18) i dizalicu na kopnu duljine kraka 36 metara, koja je dizala terete teške do 60 tona. Toj upravi bila je podređena i vatrogasna služba, dok je sigurnost održavala arsenalska žandarmerija.

Uprava za torpiljarke trebala je održavati sve aktivne torpiljarke i torpedna plovila (razarače). Raspolagala je vlastitom radionicom za popravak strojeva i sl. Uprava za snast bila je zadužena za užad od konoplje i čelika, za jedreninu i zastave te za tapeciranje namještaja. Proizvodila je jedra za brodove i brodice zajedno s takelažom, šatore, visaljke, tende, cerade za zaštitu protiv kiše, valova i ugljene prašine, zaštitne pokrove, ponjave za zatvaranje rupa na brodskom trupu, zastave, namještaj za ambulante, kabine i blagovaonice te mreže za protutorpednu zaštitu i pridružene oblice.

Uprava za topništvo bila je zadužena za održavanje postojećih i projektiranje novih topova i torpeda. Ujedno je vodila evidenciju cjelokupnog topništva i torpednog materijala.

Raspolagala je velikom kovačnicom, radionicama za preciznu mehaniku, radionicama za puškare te za popravak i održavanje torpeda. Na raspolaganju je imala razna skladišta za spremanje pričuvnih topova, brzometnih topova zajedno s lafetima i topničko tvorivo skinuto s brodova u raspremi, uključujući torpeda. Upravi je bio pridružen i kemijski laboratorij, a na prvom katu hale za topove nalazio se mornarički muzej.

Uprava za brodogradnju bila je po broju zaposlenih i veličini najveća unutar Pomorskog arsenala. Osim gradnje trupova novih brodova bila je zadužena za popravke i generalne remonte te za vođenje njihove evidencije. Imala je jedan velik navoz za bojne brodove zajedno s pridruženim radionicama i strojevima, poput kovačkih preša, strojeva za savijanje metalnih ploča, glodalica i peći za zagrijavanje metala. Nad navozom se nadvijala velika portalna dizalica. Toj su upravi pripadale i radionica oklopa, velika stolarija, radionica za izradu jarbola i bravarija.

Uprava za gradnju strojeva bila je u prvom redu zadužena za izradu i održavanje svih parnih kotlova i strojeva ratne mornarice. Raspolagala je velikom kovačnicom s parnim čekićima i ljevaonicom te malom radionicom za valjanje metalnih ploča. Na raspolaganju je imala i veliku halu za strojeve i njihovu montažu, malu kovačnicu za obradu bakra s limarijom i radionicom za pocinčavanje.

Uprava za elektriku osnovana je kao posebna ustanova tek 1911. godine. Bila je zadužena za ugradnju i održavanje svih električnih instalacija ratne mornarice, uključujući telegrafske sprave, telefone i radiostanice.

Odjel za streljivo, koji je bio prostorno odvojen od Arsenala, bio je zadužen za izradbu, održavanje i vođenje evidencije svih vrsta streljiva kojim je raspolagala ratna mornarica.

Uprava Arsenala s vlastitim knjigovodstvom vodila je administraciju, bila odgovorna za nabavku materijala, narudžbe i isplatu plaća. Plaće su se isplaćivale jednom tjedno na osnovi isplatnih kartica.

Tijekom Prvog svjetskog rata, od 1914. do 1918., broj zaposlenih u dijelu Arsenala namijenjenom opremanju brodova bio je sljedeći: 360 radnika, nadalje 135 stolara, 150 radnika za izradu brodica, 30 za izradu jarbola, 20 za izradu vesala, 50 za izradu kolotura, 15 za izradu korita, 80 bravara i kovača, 80 ličilaca, 35 radnika u skladištima te 123 pomoćna radnika, nosača i šegrta (uključujući i vanjske podružnice Arsenala). To je ukupno 1.078 zaposlenih osoba.

U dijelu Arsenala namijenjenom brodogradnji bila su 1.392 zaposlena: 690 radnika, 10 stolara, 120 pilara, 200 kovača i bravara, 150 mehaničara i glodača, 45 radnika za pocinčavanje, 80 bojadisara i 97 pomoćnih radnika, nosača i šegrta.

Ukupno je u Arsenalu radilo 2.470 osoba, a uz 100 mornaričkih činovnika i inženjera broj stalno zaposlenih iznosio je 2.570.²⁹ U posljednjoj ratnoj godini, osim nedostatka materijala i goriva – što je Arsenalu stvaralo velike probleme – djelomice se smanjila i kakvoća radova, jer je dio školovanog stručnog osoblja mobiliziran i poslan na bojišnicu. To je – nedovoljno – kompenzirano dovođenjem civilnih radnika iz Trsta i mobilizacijom domobranstva.

Unatoč manjku prostora, u Arsenalu je organizirana i c. i kr. podmornička postaja uz mol za ukrcavanje ugljena, kao i uporište njemačke carske mornaričke Sredozemne podmorničke flotile, koja je boravila u Puli.

Popis brodova sagrađenih u pulskom Arsenalu za C. (i) kr. ratnu mornaricu do 1918. godine³⁰:

Linijski brod “Kaiser”, porinut 5. listopada 1858.

Topovnjača “Sansego”, porinuta 1861.

Korveta “Helgoland”, porinuta 23. prosinca 1867.

Transportni brod na vijak “Pola”, 12. studenog 1870.

Topovnjača “Nautilus”, 21. srpnja 1873.

Topovnjača “Albatros”, 22. studenog 1873.

Parobrod na kotače “Triton”, 27. srpnja 1875.

Kazamatna oklopnjača “Prinz Eugen”, 7. rujna 1877.

Korveta “Saida”, 2. lipnja 1878.

Torpedni brod “Zara”, 13. studenog 1879.

Torpiljarke V – VIII, 1880./81.

Torpedni brod “Sebenico”, 28. veljače 1882.

Torpiljarke XI – XXXIII, 1883. – 1886.

Torpiljarka “Condor”, 17. rujna 1866.

Torpiljarka “Bussard”, 30. rujna 1886.

Torpiljarka “Geier”, 17. studenog 1886.

Torpiljarka “Uhu”, 7. prosinca 1886.

Bojni brod “Kronprinz Erzherzog Rudolf”, 6. srpnja 1887.

Torpiljarka “Ibis”, 1887.

Torpiljarka “Kranich”, 1887.

Torpiljarka “Reiher”, 1887.

Torpiljarka “Würger”, 1887.

Parni tegljač “Büffel”, 13. ožujka 1888.

Minopolagač “Dromedar”, 25. studenog 1890.

Krstarica “Kaiserin Elisabeth”, 25. rujna 1890.

Torpiljarka “Gaukler”, 1890.

Torpiljarke XXXV – XXXIX, 1891.

Torpiljarka “Kibitz”, 1892.

Obalna oklopnjača “Monarch”, 9. svibnja 1895.

Krstarica “Zenta”, 18. kolovoza 1897.

Krstarica “Aspern”, 3. svibnja 1899. (sl. 23.)

Krstarica “Szigetvar”, 29. listopada 1900.

Oklopni krstaš “Sankt Georg”, 8. prosinca 1903.

Podmornica U1, 10. veljače 1909.

Podmornica U2, 3. travnja 1909.

Krstarica “Admiral Spaun”, studeni 1909.

Minopolagač “Chamäleon”, 15. prosinca 1913.

Gliser/hovercraft tipa Müller-Thomamühl, 2. listopada 1915.

Podmornica U20, 18. rujna 1916.

Podmornica U23, 5. siječnja 1917.

U Arsenalu su također prema vlastitim planovima obavljeni pregradnje i popravci brodova, plovila, brodica i plovnih objekata bez pogona, kao i remonti brodskih trupova, strojeva, naoružanja i ugrađene opreme.

Sagrađene su i brojne brodice za veće brodove, parne barkase, šlepovi i tenderi.

Podmornice U48 – 49, U54 – 55, U101 – 106, započete 1916., 1917. i 1918., izrezane su u brodogradilištu poslije rata.³¹

S ulaskom talijanskih postrojbi u Pulu 5. studenog 1918. godine završio je dio staroaustrijske industrijske i mornaričke povijesti u Puli.

Danas, poslije dva svjetska rata, djelatnost bivšeg Carskog i kraljevskog pomorskog arsenala nastavlja priznato i uspješno brodogradilište u Puli, i nadamo se da će taj za regiju bitan privredni čimbenik još dugo opstati na tome mjestu.